Žuljeviti uspon

Trebao je ovo biti uobičajen i ne preteški pohod gdje bi nas Ivan Lončarić, naš vrhovni vođa, vodio ali u zadnji tren smo dobili obavijest kako se to ipak neće ostvariti i da se snađemo sami za drugu avanturu. 🙁 Entuzijastični kakvi jesmo, nismo predugo bili u depresiji, te smo se odvažili za malo žešću avanturu, a ja sam nadobudno testirala nove gojzerice.

Krenuli smo s Jankovca putem grebena Sokoline u smjeru Ivačke glave. Na samom početku Komarci i Obadi su nas oblijetali i izgrickali, a ni nesnosna vrućina nam nije olakšavala planinarenje. Već na drugom kilometru počinjem osjećati žuljeve na petama, kako peku i otvaraju se. No povratka nije bilo, pa  sam nalijepila nekoliko flastera i krenula dalje. Uspon na Ivačku glavu je bio znojan, ali je zato pogled na vrhu predivan.

Iskoristili smo ovu pauzu da gricneno nešto i brzo nastavili dalje jer nas čeka još dosta hoda. Na izvoru Orahove vode smo nadopunili zalihe vode i uputili se prema Mališčaku. A tamo klopica, kavica i naslikavanje.

Pohađali smo kratki tečaj kako se jedu borovnice i okupali se malo vrućom kavom. Kad smo predahnuli čekao nas je duži put ka Nevoljašu. Iako je najavljeno svega 20% mogućnosti za kišu – imali smo predivno ali malo prohladno tuširanje na otvorenom. Ipak, hladnoća nije dugo trajala, sunce je zasjalo i opet je bilo vruće i sparno. A mi smo se polako dovukli do Nevoljaša.

Nadobudni dio ekipe je otišao na vidikovac, a ostatak nas je malo odmorio na klupicama. Iako smo mislili kako smo nadomak cilja trebalo je još preći “malo” brdašce. Pojeli smo preostale zalihe slatkiša, grickalica i voća te krenuli osvojiti taj zadnji proplanak. Žuljevi na nogicama su davno progledali, zalihe vide na izmaku ali smo se dočepali Jankovca. Nisam se skoro toliko veselila kao kad sam ugledala jezerce. Dio puta od znaka “Žene 10 min” pa do jezera je poprilično zapušten i devastiran što je poprilično žalosno jer nekad je to bio predivni kraj. A što još dodati osim da je Legosica Iva opet skupila hrpu otpada koje je neumorno vukla cijelim putem. I nije nikome dopuštala da preuzme. Eh da je barem više toliko požrtvovnih ljudi kao ona.

Put smo zaokružili na ~24 km,  a dan je u potpunosti bio ispunjen. Iako smo se vukli k’o krepane kokoši odradili smo prekrasnu turu, prošli nekoliko godišnjih doba i napunili srca srećom.

Do slijedeće avanture budite mi pozdravljeni.
Marija Bešlić