Wings for Life 2020. (APP RUN)

03.05.2020.

Gotovo ne postoji osoba, koja nije nikad čula za “Wings for Life”. Utrka u kojoj tisuće ljudi diljem cijele zemaljske kugle trče u isto vrijeme s istim ciljem – trčati za one koji to ne mogu. Ovo je ujedno i jedina utrka u kojoj 100% donacije ide za istraživanje oboljenja leđne moždine.

Kao i svake godine utrka je predviđena za 03. svibnja u Zadru. No, zahvaljujući nama ne baš tako dragoj “La Coroni” ove godine trčalo se u nešto drugačijem izdanju. Prijave su se odvijale tijekom prethodne godine ali s početkom ove smo nažalost dobili obavijest da se zbog novonastale situacije uzrokovane Corona virusom utrka “Wings for Life” otkazuje. 🙁 

Kotizaciju smo mogli dobiti natrag ali kako sve ide u humanitarne svrhe o tome nismo ni razmišljali. A kao zahvalu smo dobili dva vouchera za virtualnu utrku.

Iako nismo mogli osjetiti atmosferu prave utrke nervoza se svakako osjetila noć uoči same utrke.  Lagana ali pozitivna nervoza ka​ko će to sve proteći, hoću li krenuti na vrijeme i da li ću uopće ispuniti svoja očekivanja? Sve se to motalo po mojoj ludoj glavi…

A kako biva s svakim novim danom tako je i ovaj osvanuo, a predamnom moja prva utrka. Iskreno rečeno nisam ju zamišljala baš ovako ali uzbuđenja svakako nije manjkalo. Vrlo malo je vjerojatno da će moja slijedeće utrka početi u podne (točnije 13:00 h) te da ću neposredni prije utrke papati fenomenalne pljeskavice i ispijati kavicu jer jednostavno imamo vremena, a i dobrog društva. 🙂

Na startnoj crti se pojavljujemo 20 min. prije starta. Pripremamo opremu, “home made” startne brojeve i naslikavamo se k’o pravi. Vjetar nas nije nimalo štedio naprotiv pomalo nas je obeshrabljivao jer je postajalo poprilično hladno, a mi se razgolitili u kratke hlačice i majice.

Obavljamo zadnje pripreme, provjeravamo da li smo uspjeli startati aplikaciju, sat, preobuti tenisice, zavezati kosu i druge sitnice. Sat odbrojava zadnje sekunde i krećemooo. Pokrenuli smo aplikaciju, pustili glazbicu i akcija je mogla krenuti.

Moj suborac u današnjoj utrci je dao petama vjetra i ostavio me na prvom kilometru što je bilo i za očekivati ali me to nije omelo. Pri samom startu očekivala sam da ću moći odraditi najviše 7 km jer za mene kao početnika i to je bilo jedva moguće. Kako je utrka odmicala moji su se kilometrići počeli nakupljati. Vrijeme je bilo u najmanju ruku “šaroliko”. Kilometar vjetar i zima, kilometar sunce nemlice prži ali to je čar trčkaranja na otvorenom.

Na 3. kilometru počinjem osjećati trnce u potkoljenicama, te žarenje na prstima. Iako na prvu ruku nisam baš pridavala puno pažnje tome posljedice će se osjetiti kasnije. Ispostavilo se da odabir tenisica za određeni teren je poprilično važno, te kako se nove tenisice ne preporučaju po prvi put na utrci. Rezultat toga su ne samo bolovi nego i krvavi žuljevi, te plavi noktići ali sve je to sastavni dio jednog neponovljivog iskustva.

Svakim prijeđenim kilometrom aplikacija nas obaviještava i ohrabruje koliko smo prešli, te informira gdje se nalazi automobil. Kilometar po kilometar došla sam do za mene nevjerojatnih 9 km i lagano planirala odustati, već sam i sat stopirala, kad stiže obavijest “još uvijek ste u utrci”…

Pregovaram sama s sobom je’l to moguće i krećem dalje. Ajde mogu barem još jedan kilometar. Zadnjih deset metara automobil mi je za vratom odbrojava da ima još 200 m, pa 100 m do mene glas mi govori vrijeme za završni sprint i kreće borba… Auto me presreo, a sat je pokazao 10.05 km i pustila sam suzu… Presretna jer sam uspjela biti dijelom jedne multinacionalne utrke, iako nije bila u punom sjaju, i zato što sam uspjela istrčati moj prvi cener, a sumnjala sam da to imam u nogicama.

Iako za puno uspješnije trkače ovo je smijurija, ja sam presretna jer svi smo negdje morali početi… neki ranije, neki kasnije. Iako je virtualna utrka bila zanimljiva, definitvno je manjkalo euforije, druženja s ljudima, konkurencije ali sve će doći nas svoje, a mi će mo se družiti uživo nadamo se što ranije.

Marija Bešlić

Krila za život

Kako u stvarnosti izgleda ova humanitarna utrka pogledajte u reportažama iz prijašnjih godina:

A sada nekoliko činjenica:

  • Na ovogodišnjoj utrci Wings for Life World Run službeno su sudjelovale 77.103 osobe. Broj prijavljenih i plaćenih kotizacija je značajno veći, ali nisu svi trčali u APP RUN utrci, a bilo je i onih kojima je aplikacija zakazala, pa nisu ušli u plasman.
  • Utrka je virtualna, ali trčanje je itekako stvarno. Tko ne vjeruje neka pita Mariju. 🙂
  • W4L je po konceptu i mjestu održavanja strogo cestovna utrka, a nas dvoje smo trčali na: makadamu, sipini, niskoj travi, malo po oranju, nekoliko kilometara baš visoke trave, a bilo je i nešto visinske razlike tj. uspona, dakle na mrvicu težem terenu. No, vrijeme i mjesto radnje je ipak ljepše, mirnije, oku ugodnije, zelenilo, birana glazba, vjetar u kosi…
  • Bešlićka je virtualno trčala Wingse 2018. godine tj. ja sam trčao sa dva startna broja jer je ona u tom trenutku bila na radnom mjestu. 🙁 No, to nije problem jer se radi o humanitarnoj manifestaciji gdje sudionici trče za sve one koji to nisu u mogućnosti (bitno je da se isprsite i uplatite par stotina kuna za istraživanje i liječenje oboljelih tj. svih onih sa ozljedama leđne moždine). Te 2018. godine je Mare ostvarila nekoliko sekundi bolje vrijeme od mene i istrčala preko 21 km. E da… To je bila prava virtualna utrka, a ne ovo. 😉 Ovdje se moralo pomučiti i znato što – pokazala je iznimnu upornost i snagu, jer nikada do sada nije istrčala u komadu 10 km. A ni teren nije bio lagan.
  • Plan je kao i uvijek – zabaviti se i sudjelovati. Moj plan je bio malo više snimati i zezati se na stazi. Ali vas nešto ponese i stvar obično ide sama od sebe (Lost control). 🙂 Očekivanja vam najčešće nisu nikakva ili po sistemu “samo da preživim”, ipak, malo istražujete, trenirate, spremite se, prijavite, platite i čekate start. Nije rijetkost da se prije početka mnogi od nervoze bukvalno ukakaju. 🙂
  • Ove godine imamo zabranu i trčimo sami ili u malim skupinama od nekoliko natjecatelja, i razbacani smo po cijelom svijetu, odnosno Hrvatskoj. Jbg. Imao sam sreće i trčao u najboljem društvu, jer biti sam samcat kao “Pale sam na svijetu” i k tome na Wingsima – nije niti malo zabavno. Zadar i ~ 8.000 ljudi, e to je neopisivo… Sve dok ne krene start, a onda puf, puf, uf, i što je meni ovo trebalo. I tako sve dok vas taj nesretni auto ne počne pratiti u stopu i na kraju prestigne. Joj, kako sam mrzio to vozilo, taj osjećaj nemoći da mu pobjegneš i poraziš sve te konjske snage ispod haube.
  • Ali to nije sve! Prvi put na utrci osim pratnje i podrške, imam, fizioterapeuta, snimatelja, fotografa…
  • S obzirom na poveliki broj natjecatelja, prezadovoljan sam 133. mjestom u mojoj kategoriji, a ni globalno gledano (7.346) ne stojim loše. Dapače. 🙂
  • Wings for life – World Run je humanitarna utrka na koju svatko treba otići barem jednom tijekom života. Kraj priče!

Miša Nicinger