Utrka našičkom geološkom stazom 2021.
20.03.2021.
Kakva staza!!! Vrckava, neodoljiva i izričito poštena… da je barem i parking bio takav. 🙂 Mislim, bio je vrckav, ali ne i pošten. 😂 Nekolicina nas je zaglavila u stihijskim nanosima blata. Ali, šuma je to… Tako mora biti. Ljudi su susretljivi, srdačni, profesionalni. Hvala vam, dobri ljudi, na tome. Staza je ravna, pristupačna, jednostavna i lako prohodna. Tri kilometra ravnice, zatim kilometar i pol uzbrdo, pa okretište, a onda se dolje samo pustiš… Noge same idu! I prepustiš se čarima šume, ptičicama, zrakama sunca, lišću pod nogama… I ide to… E, sad… Na tebi je… Hoće li te šuma ugušiti ili osloboditi! Biram b.) – izjavila je Silvana Bošnjak.
S lijeva na desno: Jedna Baranjka, pa tri Moslavke, jedna Slavonka i još jedna Moslavka 🙂
* * *
A Marija Bešlić nastavlja: “Prvi dan je proljeća, a vani ugodnih -3°C idealno za planinarenje ali ne i za trčkaranje. U startu oblačim dodatni sloj jer baš je hladno. Parking prije vodovoda u Seoni je bio blatna livada koja se pod teretom svih naših limenih ljubimaca pretvorila u sklizalište, a nekolicina ih je i zaglavila. Sva sreća da je pogon na guranac uvijek funkcionalan, neš’ ti 4×4. 🙂
Startni paket je sadržavao preslatku majicu s dinosaurom – budimo realni to je i jedini razlog zašto sam se prijavila ali sve u svemu nije staza nije previše zahtjevna. Okupila se šarolika ekipa trkača i trkačica iz cijele kontinentalne Hrvatske od Zagreba do Baranje. Naše drage Nogice iz Novske su dobile pojačanje iz Baranje tako da je vesela 6-ka uključujući moju malenkost odlučno štrumfala stazom malog Dine.
Neki su bili uspješniji, neki malo manje ali najvažnije svi smo došli do cilja u fenomenalnom raspoloženju. Staza je bila duga 9 km ali meni osobno predosadna jer se ide makadamskom cestom, nema brda da se isplazi jezik do poda i spominje sva rodbina i onaj tko vas natjero da se pentrate tuda. Stoga slijedeće godine idem duljom stazom ako ne bude nekakvih preinaka.
Utrku sam provela u društvu Silvane naše trkačice koju sam upoznala prošle godine na Baranja Night trail utrci i neopisivo mi je drago da je došla na još koju utrku jer ako je svladala surduke – sve ostalo je mačji kašalj za nju. Veselim se vremenima kad će mo se moći bezbrižnije družiti nakon utrka, a ne bježati od zloglasnog nevidljivog neprijatelja. Čekajući dugu utrku da završi volontirala sam mladim snagama HGSS. Ljudi moji da samo znate kakve spretne ruke vas spašavaju! Oni ne samo da su sposobni, nego su i fenomenalni planinari / trkači – Boris i Ana Đurđević. Ekipa, kad narastem biti ću i ja član HGSS. Do sljedeće blatne trkačke avanture budite mi pozdravljeni.
A sad malo ja. 😉 Sutra planinarimo po Papuku, pa idemo na brzinu pretresti “1. utrku našičkom geološkom stazom” koliko je to moguće, jer svi poslovi u svezi ove objave traju nekoliko sati…
Najveći nedostatak svih utrka u prirodi, a koje su održane tijekom 2020. i 2021. godine, su imbecilne i niš’ korisne epidemiološke mjere, jer zabranjuju okupljanje i istovremeni start svih natjecatelja. Sve to umnogome otežava život organizatorima, volonterima i mjeriteljima vremena. Maske, propisi, mjerenje temperature i bilježenje tih podataka, male grupice i start utrke koji se razvlači kao žvakaća guma. Umjesto da svi krenemo u isto vrijeme, startamo u intervalima od 15 minuta, prvo kratka staza, u nekoliko skupina, pa čekanje. Mi što idemo na dugu stazu imamo punih 90 minuta smrzavanja, pa opet start u malim grupama, i to tek kad je mali Dino završio, pa se oni smrzavaju i čekaju nas da istrčimo svoje.
Iako je hladno, blatno i svi smo nervozni – Nexe Team i voditelj Tomislav Gall, sve procedure odrađuje smireno i kao na tekućoj vrpci. 🙂 Volonteri su bili uistinu prekobrojni. Po slobodnoj procjeni između 30 i 50 ljudova od kojih sam prepoznao neke (Krešimir Žagar, Damir Mesec, Dubravka Mesec, Mario Pavičić, Ivana Devald, Hrvoje Tržić i mnogi drugi koje sam zaboravio spomenuti). Svi odreda ljubazni, nasmijani, informativni, umreženi radio vezom, tako da nismo imali niti jednu poteškoću na startu, parkingu ili ručku. OK livadu (parking) je raskvasila kiša i uneredila zemljani teren do te mjere, da sam prvi put nekoliko godina trail utrka, imao 3 puta više blata na civilnoj obući u odnosu na trkaću. 🙂
Veliki Dino nudi makadam, konstantan uspon i opaku brdsku muku na sredini, pa opet makadam i opet malo uspona, a onda kreće makadam i brzi spust do cilja. Tu neki od nas nadoknađuju izgubljeno na usponu i malo obilaze… po sistemu: gas, žmigavac, gas, žmigavac, bez stiskanja kočnice sve do kraja… 🙂
Startni paket sadržava upravo prekrasnu majicu sa motivima iz prapovijesti (sa prednje i zadnje strane), pravi unikatni startni broj sa čipom za mjerenje vremena, rekvizite i upute za maskenbal). Ništa za jelo i piće. No zato je na okrepama ponuđena velika količina: vode, gazirane vode, izotonika, coca-cole. Ručak ukusan i u dostatnim količinama, povelik broj stolova i tekućine svih boja i okusa, u izobilju plus repete.
U zadnje vrijeme se finišerska medalja dobije u startnom paketu. Tako je i sada bilo. Dobili smo unikatnu i prekrasnu medalju za sudjelovanje odmah i bez muke. Nisam baš ljubitelj takvog načina, jer dio kada krepan ulaziš u cilj i neko drago dijete ili volonter ti pruža taj maleni komad metala, drveta i plastike kao dokaz za pređeni put. E to je neprocjenjivo… Tada se zahvališ, fotkaš i budeš happy do neba. Tako nekako. 🙂 No takva su vam ova novo normalna epidemiološka vremena koja brane da budemo ljudi i od nas traže samo da slušamo i izbjegavamo kontakte. Jbg.
Organizatori su sve morali podijeliti na 3 zone kako bi se natjecatelji što manje sretali i sve tako. Svaka čast na trudu i posluhu. Da se mene pita, ja bih te stručnjake poslao u 3PM. 🙁
Sve u svemu, hladno, blatno, lijepo, brzo, kvaliteno, iznimno, posebno i za pamćenje. 🙂
Hvala svima na druženju, naslikavanju, razgovoru, organizaciji, volontiranju, HGSS-iranju, a posebno starim i novim poznanicima na toleranciji spram mojih nasrtaja kamerom i improvizacijama na brzinu. Nije me uvijek lako “svariti” ali i među vama ima pizza sa dva lizza. Tako je kako je. Sve vas volim, a jednu malu najviše. Vidimo sa nekom novom znojnom susretu, a do tada budite nasmijani i fit.
Fotke su priložili: Marija Bešlić, Tomislava Kuricek i Mario Pavičić.
Miša Nicinger
P.S.
Zbog druženja na parking livadi, propustio sam fotografirati proglašenje pobjednika na dugoj stazi, pa taj dio nedostaje u galeriji. Nemam ni proglašenje na kratkoj stazi jer smo tada krenuli trčati… Žao mi je. 🙁
Rezultati:
