Uspon na vrh Ivačka glava – Papuk
20.12.2008.
Vrijeme lijepo i prohladno, snijega nema niti u tragovima (još ne). Uspon započinjemo sa Jankovca (475m) i krećemo prema vrhu Nevoljaš poznatom i kao Jezerski vrh koji se nalazi na visini od 740m. Od Jankovca do Nevoljaša vodi lijepa i za početak uspona poprilično uska i preprekama bogata (čitaj zahtjevna) planinarska staza koja traži 90-tak minuta hodanja. Odmah na početku uspona susrećemo prekrasnu ptičicu (Batokljun) kako skakuće po stazi, vjerojatno ranjenog krila. Čas posla nagovorim Ivonu da je uhvati kako bismo je fotkali iz blizine. Prekrasna je ptica ubrzo bila u njezinim rukama, a još brže je snažnim kljunom prisilila na puštanje – ne zovu je badava Batokljun. 🙂
Od Nevoljaša pa sve do Anđine kolibe idemo ‘laganini’ i bez napora, nema pentranja, niti klizanja niti posebnih uzbuđenja, držimo se za ručice, fotkamo detalje u šumi i dišemo punim plućima. Više stotina metara od Anđine kolibe krećemo cestom prema Ivačkoj glavici i nailazim na prve tragove snijega i leda – brrr. Uočavamo putokaz “Ivačka glava” i strelicu sa smjerom (s)kretanja. Uspon kreće dosta agresivno, markacije prestaju postojati, staza je široka i pregledana, nekih 4-5 metara, ali već poslije nekoliko stotina metara postaje sve uža i uža, pojavljuju se grmovi i nisko raslinje, snijega je sve više, a markacija niti u tragovima!? Iako smo relativno kratko planinari, već smo navikli na uočavanje većeg broja starih i jedva vidljivih markacija, ali ovdje ih nema uopće! Staza prestaje postojati, svuda oko nas je gusto i jedva prohodno raslinje. Sve veće prisustvo snijega natjeralo nas je na povratak istim putem do glavne ceste (tko nema u glavi – ima u nogama), odakle nastavljamo dalje markacijama do novog skretanja za Ivačku glavu. Poslije nekog vremena uočavamo noviju i dobro markiranu stazu i eto nas po drugi put na pohodu do odredišta.
Usput razmišljamo o opremi, što nam sve nedostaje, radimo u glavi listu prioriteta, (gamaše, baterijske lampe, kompasi, zviždaljke, rezervna odjeća, tinta, jastuče za žig, nož, termosica, itd), kujemo planove, uživamo i dakako fotkamo.
Uspon je pod snijegom, dosta je strmo i stjenovito, opreznije hodamo i probijamo se kroz sve užu stazu i sve manja stabla i tada ugledamo njegovo veličanstvo – vrh Ivačka glava. Sreći nikad kraja (hip, hip, hura) i poslije završnih muka – napokon smo na vrhu. Brzinom munje spustila se temperatura i dok smo skužili da se trebamo hitno obući i što kraće zadržavati gore, već smo se lagano ukočili od hladnoće. 😉
Srećom imamo dovoljno kondicije, odjeće u ruksacima i nešto godina i pameti, pa smo uspjeli sve napraviti; upisati se u knjigu, udariti žigove, fotkati panoramu na sve strane, ovjekovječiti uzbuđenje i zadovoljstvo postignutim. Iako je bilo hladno i sve je prekriveno s 5cm leda, pruža se prekrasan pogled, ma milina jedna… Ivačka glava nije najviši vrh Papuka, ali sa svojih 913m visine može se pohvaliti (ako imate sreće) uistinu lijepim pogledom na jug i sjever Slavonije i nešto malo slabije na druge dvije strane svijeta, s obzirom da na Istoku ima drveća što zaklanja pogled. Na zapadu se nalazi najviši vrh “Papuk” sa svojih 953m nadmorske visine.
Na povratku biramo drugi put od onoga odakle smo došli i ubrzo dolazimo do spoznaje da ćemo uskoro naići na vlastite tragove u snijegu jer se nalazimo na staroj stazi koja se više ne koristi i koja nije markirana.
Poslije par stotina metara, eto nas na onom istom dijelu staze obraslom visokom bazgom i sitnim raslinjem, gdje smo odustali da ne zalutamo.
Primijetili smo da je stara staza obilježene specifičnim komadima hrastovog drveta 20x20cm, visine oko 60cm s neobičnim rezovima pri vrhu (podsjećaju na vrh ogromne pletaće igle sa kukicom), koje su postavili šumari prije više od pola stoljeća. Ostalo je povijest…
Svako tko se odvaži i popne sa nama na Ivačku glavu automatski postaje doživotni član Šapica. 😉
Miša Nicinger
