Trkohod –  Le quattro stagioni

01.11.2020. 

Čuvene klasične bajke kreću riječima: “jednom davno”. Ovo nije jedna od njih, neću započeti tako ali je bajkovito. Naime, priroda je danas odlučila biti darežljiva. Osim što nas je počastila zavodljivom, za ovo doba, toplom jeseni, svojim nestvarnim bojama upakirala je i sve što je mozak mogao percipirati. Put prema Gazijama bio je očaravajuć.

Sama na cesti, nigdje vozila, a pogled seže po slavonskoj ravnici, pooranoj, uređenoj i pripremljenoj za nove usjeve. Sunce se još umorno protezalo i najavljivalo lijep dan (tako je nekako i Vakula rek’o). Inače, Krndija se ukazuje vrlo brzo nakon Čepinskih Martinaca, ali ovaj put su je nadvili neki gusti sivo-žuti oblaci i stopili se s njenim vrhovima. No, približavajući se Gazijama kroz Feričance, sunce je pokazalo tko je danas glavni lik u priči i bez imalo srama se šepurilo po prelijepim vinogradima u kojem se isprepliću sve nijanse jeseni.

Kao u svakoj bajci, mora biti malo mistike. Ulazak u šumu kroz guste tepihe lišća, opojne mirise vlažne zemlje, sve nas je očarao i neprestano smo, kao mantru ponavljali koliko je lijepo biti dio ovog svijeta i prirode.

Trkohod je imao popriličan uspon, a što je uspon bez padova, osobito kad Mišin ljubimac “Garmin” ne zalaje na vrijeme pa onda napravimo i koji metar više. No, svi smo bili toliko opijeni zavodljivim mirisima i zvukovima šume da smo ga samo kao vjernog druga pogladili po glavi i rekli, sve je u redu. 🙂

Prava mističnost je krenula na višim dijelovima gdje se poput duhova mjestimično pojavljivala nekakva maglica. A onda jednako tako nestajala. Na još višim dijelovima (Miša garant ima koordinate) ugodnu temperaturu je zamijenio nekakav hladni povjetarac, a onda jednako tako i nestao. Kroz drveće se nekako probilo sunce i zahtijevalo da ga što vise upijemo i premda nismo imali klupicu, opet se dogodio nekakav zen.

Iskoristili smo priliku za naslikavanje u poznatim pozama, sve je dokumentirano, te smo nastavili dalje u bajkovite pute. Negdje u pozadini svih prirodnih zvukova, odzvanjao je Vivaldi sa svojom Jeseni iz kompozicije Četiri godišnja doba (Le quattro stagioni) i violinama koje bi sočno dočarale ono sto sam ja ovdje napiskarala. 🙂

Iva Smoljan

Trkohod

Iako je današnji dan po vjerovanju većine Hrvata posvećen isključivo posjetima groblju mi smo odlučili na nešto bolji način iskoristiti današnji dan. Iako je dan od jutra bio maglovit ponesli smo i kraću odjeću jer prognoza je predviđala nešto toplije vrijeme. Ako je suditi po jučerašnjem danu bit će pakleno. Uzmite u obzir da se radi o prvom danu studenog.

Očekivao se slabiji odaziv sudionika, jer većina nije uspjela odraditi obaveze, pa se mala i neustrašiva četvorka uputila u trkohodajuću avanturu. Prvi ovosezonski, ali ne i zadnji trkohod krenuo je iz Gazija, točnije od Tivana. Vrijeme predivno, sunčano, a šuma puna šarenog lišća. Prvi kilometri su bili obećavajući, a tad je počeo uspon. Za iskusniji dio današnje ekipe, to nije bilo nešto pretjerano strašno, a ostalima je bilo malo previše pa smo ipak brzo hodali…

Putem smo sreli gljivare, gledali predivne crvene gljive (vjerujem da nisu jestive) i nadali se da danas ipak nije lov u šumi. Iako je plan bio otići direktno na Petrov vrh (701 m/nv) odlučili smo se držati šumske ceste koja vodi na Među (mic po mic), a zatim u povratku svraćamo do Petrovog vrha prije spusta u Gazije. Pronašli smo i betonski bunker koji je u potpunosti funkcionalan (ono zlu ne trebalo) i može poslužiti svrsi. Tko zna kako je krenulo s Coronom možda ćemo seliti u šumu. 🙂

Spust s Petrovog vrha – jaoo majko moja mila – vjerujem da bi me na silasku i kornjača obišla. 🙂 Nije nam previše pomoglo ni krčenje šuma koje je otežalo potragu za stazom, no sve to nije umanjilo užitak u našoj današnjoj avanturi. Dan je bio predivan, sunčan, ispunjen jesenskim mirisom. Na trenutke se osjetio hladniji vjetrić ali to nas je samo nadahnjivalo da idemo dalje. Pred samim krajem srećemo Vesnu i Krunu koji su jučer trčkarali ovim predjelima s Šumskom djecom. Pa tko bi mogao odoljeti ovim krajevima kad su predivni!?

Na kraju skupismo 14 km za neke premalo, za neke taman. 🙂 Dan je ostao ispunjen i definitivno pretopao za ovo doba godine. Budite i pozdravljeni do slijeće trkohodajuće avanture.

Marija Bešlić

Nešto za kraj…

Neopisiva ljepota Krndije i svekolikog slavonskog gorja još jednom je ispunila naše oči, ali i pluća kiskom, tijela adrenalinom, srca toplinom, dušu milinom…

Nedostajali su mi trkači iz ekipe Šapica (Ivan i Jasna Lončarić, Monika Bizik, Roberto Bašić, Nataša Kon, Tomislav Tomašević) i uvijek rado viđeni padobranci koji se pojave po prvi put, npr. Ivana i Goran Petrović, no to se nije dogodilo. 🙁 Za vjerovati je, da bi ovakva trkohodajuća okupljanja mogla preći u naviku i potaknuti neke nove zaljubljenike u trekk and trail da nam se pridruže. Npr.: Hrvoje Tržić, Željka Hrastov, Tomislava Kuricek, Krešimir Valentić i mnogi nama slični zaljubljenici u planine, hodanje, trčkaranje i utrkivanje.

Novu lijepu hrvatsku riječ “trkohod” osmislila je Iva Somljan. Nevjerojatno ali istinito zvuči i činjenica da je današnje trčkaranje (umjesto planinarenja) predložila Marija Bešlić. A našeg suborca Marija Pavičića je Monika Bozik uputila i po svemu sudeći taj je dragi “dječarac” neizmjerno uživao sa nama, što u pohodu, što u kafiću Aloha u Feričancima gdje smo proveli ugodnih 2 sata opijajući se sokom sa okusom piva, prekratkim kavama, pao je i jedan čokoladni cappuccino i nećete vjerovati “Koka-kola”. 🙂

Neću lagati, ako kažem da očekujem porast sudionika na budućim trkohodnim susretima. Slijedeća dva tjedna su ključna. 😉

Miša Nicinger