Švicarska, zemlja blagostanja

matherhornŠvicarska, zemlja blagostanja (barem u našim glavama), visoke planine Alpe, turizam. Zemlja koju sam posjetio od 12.7. do 20.7.2013. Zašto? Evo priče.

Planinari iz Osijeka, pod vodstvom iskusnog Zorana Markovića, išli su na planinarenje po švicarskim Alpama. Među njima sam bio i ja. Kao iskusni geocacher, a manje iskusni planinar, vidio sam priliku da posjetim neke geocacheve na visokoj nadmorskoj visini, iznad 2000 pa čak i iznad 3000 metara. Krenuli smo u petak navečer. Noćno putovanje kroz Hrvatsku, Sloveniju, Italiju i ujutro stižemo do granice sa Švicarskom. Ulazimo autom u vlak koji nas odvozi kroz utrobu Alpa do Švicarske. 15-tak minuta putovanja kroz tunel koji čini granicu. Ulazimo u zemlju. Oko nas prekrasni vrhovi, sa vrhova se spuštaju potoci od otopljenog snijega. Kuće i okućnice prelijepe. Stižemo u Tasch. Tamo ostavljamo auto i idemo taksijem u gradić Zermat. Tamo opet prebacujemo stvari u taksi, ali ovaj put u električni. Dok kovčezi putuju prema domu, mi pješačimo kroz ovaj mirni gradić. Atmosfera u gradu živahna, puno turista okolo, najviše Japanaca. Glavna ulica vrvi kafićima, restoranima i trgovinama. Ono što mi se sviđa je to da nema glasne glazbe. Nema da svaki kafić pušta neku svoju glazbu, samo žamor ljudi i električnih vozila. Nakon pola sata hodanja dolazimo do doma, sakriven izvan grada, uz potok koji veselo žubori već tisućama godina.

Dan prvi, subota.

Prvi dan je bio predviđen za odmor od putovanja. Ali moj nemiran duh ne može stajati na jednom mjestu cijeli dan. Gledam u mobitel. Nekoliko geocacheva je u blizini, najbliži u samom gradu. Idem do tamo. Stari dio grada Zermata, mirne ulice, bez puno turista, i naravno, pronalazim svoj prvi geocache u Švicarskoj. Druga kutija je na maloj uzbrdici kod jednog križa iznad grada. Nakon pronalaska pravog puta, dolazim i tamo za 15 minuta. Gledam u mobitel, slijedeći geocache je samo 480 metara daleko. I idem još uzbrdo. Putem promatram cvijeće i drveće. Neki turisti se vraćaju nazad prema gradu. “Koliko još do gore?” pitam. “Pa još oko 45 minuta”. Da, samo 480 metara udaljena kutija, ali i 300 metara visinske razlike. Nakon nepunih sat vremena dolazim do gore, pogled je prekrasan. Pronalazim kutiju i zovem Zorana, vođu puta. “Halo, Zorane, jel vidiš onaj križ iznad grada? E, ja nisam tamo, nego još gore 300 metara”. Vraćam se do doma. Zadnjih stotinjak metara je uzbrdica pa mi se čini kao da je to najteže. Noć, spavanje.

dr_zagy1

Dan drugi, nedjelja.

Idemo na lagano zagrijavanje da prilagodimo organizam na visinu i smanjenu koncentraciju zraka. Našu malu grupu planinara čine: Zoran, vođa puta, Damir, koji voli stalno slikati, Kruno, neumorni penjač, Slavica, zadužena za provjeravanje vremenske prognoze, Mara i Lubenka kuharice, Snježana, Jasna, Tihana i Vladimir, bračni par sa najmlađim članom naše grupe, trogodišnjim Ivanom, te moja malenkost. Krećemo kroz Zermatt i penjemo se laganom uzbrdicom. Pravimo pauzu na Tifenmatenu. Još hodanja uzbrdo i dolazimo do Tufterena 2215 metara visine. Pruža nam se predivan pogled na Švicarske planine. I naravno, Matterhorn, ponosna planina Švicarske iako ne i najviši vrh. Ne znate kako izgleda? Kupite čokoladu Toblerone pa ćete vidjeti. Ovdje se razdvajamo na dvije grupe. Jedna grupa ide na Sunnegga jezero (2288 m), a druga, hrabrija grupa (čitaj luđa) ide još 300 metara gore do Blauherda na 2571 metar visine. Pravimo pauzu i gladno jedemo sendviče i sokove. Ja gledam gore na Rothorn, ima još viši vrh, ali teško mi je još sat vremena hodati i isto toliko se spuštati, a opet bih bio na ovoj razini. Polako se počinjemo spuštati uskom, ali prohodnom stazom prema Sunnegga jezeru. Tu se sastajemo sa prvom grupom. I dok jedni idu u restoran na pivo, dotle ja idem još u Findeln (2177 m), planinsko selo još iz vremena prije nego je ovdje zaživio turizam. I ovdje kod jedne stijene ugledam jednu životinju, marmota iliti svizca (nije zamatao čokoladu). Zadovoljan što sam pronašao već drugi cache (prvi na Tufterenu) idem na hladno pivo u lokalni restoran. Cijena, prava sitnica, malo pivo – 28 Kn, ipak je to Švicarska. Put do Zermatta je potrajao još sat vremena spuštanja. I opet onih najtežih 100 metara do doma.

Dan treći, ponedjeljak.

Idemo na još veću visinu. Prvo žičarom do jezera Schwarzsee na 2552 metara, a zatim dosta naporan uspon prema Hornli-hutte, podnožju planine Matterhorn. Na ovoj visini više nema drveća, a na oko 3000 m više nema niti trave, samo golo kamenje i snijeg. Staza je strma i opasna, sa strane provalija, jedan krivi korak i bio bi jedan manje doktor u Hrvatskoj. Nakon 2 sata penjanja stižemo na Hornli-hutte, planinarski dom na visini 3260 metara. Pogled je veličanstven, jednostavno, riječi su preslabe da bi se to opisalo. Nakon okrijepe idemo još desetak minuta do početka alpinističke staze na Matterhorn. Dalje više ne možemo, samo alpinisti. Ali i ovdje je prelijepo. Moram li napomenuti da je cijelim putem bila gužva! Svakih 3-4 minute smo sretali nekoga da ide gore ili dolje. Krećemo lagano nazad prema Zermattu sa 3260 metara na 1600 metara, sve pješice. Vratili smo se natrag na Schwarzsee gdje smo se zadržali više od sat vremena i hranili ribice sa ostacima sendviča. Ovdje je jedna lijepa mala kapela čiju priču sam zaboravio. Idemo natrag prema Zermattu. Zvuči lagano, ali ipak nam je trebalo više od 2 sata vremena. Kad smo se već spustili nadomak grada, imali smo priliku vidjeti ekipu hitne pomoći u akciji sa helikopterom. Jednom čovjeku je pozlilo pa su oni dojurili (doletjeli). Nadam se da nama neće biti potrebni. Na putu do doma nema onih 100 metara jer smo se spustili sa te strane. Navečer isprobavamo dereze, posebne metalne dodatke za hodanje po snijegu i ledu.

dr_zagy2

Dan četvrti, utorak.

Današnji dan je vrhunac našeg boravka u Zermattu. Idemo žičarom do vrha Mali Matterhorn, 3883 metara visine. Dvaput smo presjedali na tzv gondolu. Odavde kreće grupa od 5 hrabrih ljudi (nažalost, ja nisam među njima) na uspon na glečer Breithorn, visok 4164 metara. Po zaleđenom snijegu oblače dereze na cipele i vežu se sigurnosnim konopom. Kreću na uspon. Ja ih pratim koliko mi to snijeg dopušta. Kad već vidim da ne mogu dalje, pozdravljam ih i želim sretan put. Njihov uspon i spust će trajati oko 4 sata. Za to vrijeme mi, koji smo ostali na sigurnom, idemo liftom na sami vrh Mali Matterhorn i uživamo u prekrasnom pogledu na okolne planine i doline. Začudio sam se kad sam vidio da ovdje ljudi normalno idu na skijanje. Usred ljeta. Skoro da ne bih vjerovao da nisam vidio svojim očima. Ovdje sam pronašao jedan od najviših geocacheva u svojoj trogodišnjoj geocaching karijeri. Imam za emerald bedž. Na vrhu je i restoran za okrijepu. Cijena, isto sitnica, komad pite 60 kn. Kad se grupa vratila sa pobjedonosnog uspona na Breithorn, još smo zavirili u muzej ledenih skulptura. Desetak različitih kipova izrađeni od leda i raznoliko osvjetljeni. Atmosfera je, logično, ledena. Krećemo natrag prema Zermattu, opet sa presjedanjem. Kao geocacher, vidim da je kod stanice za presjedanje još jedna kutija. Odlično, prilika da dobijem još jedan visinski bod. Rastajem se od grupe i tražim kutiju na mjestu zvanom “Trockener Steg auf 2946 m, Sicht auf Matterhorn”. Nakon pronalaska, i ja idem žičarom sve do Zermatta. Put traje oko 20 minuta, (koliko bi tek trajalo da sam išao pješice?). Poslijepodne imamo slobodno, a navečer slavimo ovaj povijesni uspon (čitaj: pojeli smo porciju graha i popili pivo). Zoran nam svima čestita na ovom poduhvatu.

Dan peti, srijeda.

Zoran i Slavica gledaju preko laptopa web kameru sa Gornergrata, planine gdje smo danas trebali ići. Tamo je sve nešto oblačno pa bi bilo šteta otići gore, a nemati pogled. Odlučujemo se na alternativu. Idemo na Edelweiss i Trift. E, tu sam ja u maloj prednosti jer sam bio na Edelweissu još prvi dan. Penjemo se lagano, uspon nije težak, ali je konstantan. Na Edelweissu pijem pivo od 30 kn. Ipak oni ovdje dovlače namirnice sa helikopterom, nema ceste. Nakon odmora idemo na Trift. Zoran kaže da nije više teško i da ćemo brzo stići. Šipak! Bilo je još teže nego do Edelweissa. I još sat vremena uspona. Koji nije lagan pa se grupa raširila. Kako sam bio među prvima, dolazimo do Trifta, planinarskog doma na oko 2300 metara. Geocache mi je malo dalje, još oko 20 minuta uzbrdo. Počinje kiša. Navlačim kabanicu i idem prema kutiji. Izgleda da su samo planinari i geocacheri takvi luckasti da hodaju po kiši. A ja sam i planinar i geocacher, luckast na kvadrat. Nakon napornih 20 minuta dolazim do tamo i pronalazim kutiju. U daljini gledam kako su se ostali sklonili na sigurno od kiše. Vraćam se i ja do doma i naručujem tanjur toplog predjela. Cijena je, naravno, sitnica, kao i dosad. Zoran se zabavlja sa puhanjem u dugački rog. Kiša polako prestaje pa se vraćamo prema Edelweissu i nazad do Zermatta. Posjećujemo muzej u Zermattu koji je posvećen planini Matterhorn. Ja sam još otišao vidjeti mjesto gdje slijetaju helikopteri. Tko ima novaca, može iznajmiti helić za samo 115 franaka za 10 minuta leta (po osobi). Razmislit ću. Idem nazad do doma. Ah, zar opet onih teških 100 metara!? (Naravno).

dr_zagy4

Dan šesti, četvrtak.

Vrijeme je ružno. Kiša pada cijelo jutro. Ne možemo hodati po planinama po takvom vremenu. Zapravo možemo, ali je bedasto. A ja, luckast kakav jesam, vidim da ne treba gubiti vrijeme, nego idem potražiti još neki geocache. Prvo sat vremena po pljusku do Furi, a zatim još pola sata do Gletchergartena (isto po pljusku). Slijedim putokaze i dolazim do jednog parka. Ovdje su oblikovane stijene kroz stotinjak tisuća godina, glatke kao oblutak, ali doduše, nema ih puno, tek nekoliko usjeklina i jedna manja pećina. Tu pronalazim svoj prvi današnji geocache. U blizini je viseći pješački most gdje je isto geocache. Ali prvo treba pročitati jednu tablu sa brojkama i izračunati formulu. Prolazim most prvi put, drugi put, pa računam formulu te idem još i treći put preko mosta. A na sredini mosta ljulja li se ljulja. Gledam prema dolje, a ono ponor. Još uvijek pada kiša, a ja se vraćam nazad do doma. I sad je prestala kiša. Pa mislim, stvarno, kao da nije mogla i ranije prestati. Pored doma prolazi Gorner Gorge, kanjon oblikovan topljenjem glečera. Zaista impresivno. Ovdje čekam da dođu ostali planinari (malo smo se mimoišli). Idemo prema Zmuttu. Prolazimo Blaten (1738 m), razgledamo jednu kapelicu. Nailazimo i na jedan poučni botanički park. Neki su čak zaigrali nagradnu igru, potrebno je samo točno odgovoriti na desetak pitanja. Dolazimo i do Zmutta. Ali, restorani su prazni, nema gostiju niti osoblja jer je kišni dan. Začudo, neki su našli bačvu piva i nije dugo trebalo pa da svi malo popijemo. Vraćamo se nazad prema Zermattu. Ja se opet odvajam jer je malo dalje još jedan geocache. Sad ih već imam puno u kolekciji.

Dan sedmi, petak.

Idemo vlakom od Zermatta do Gornergrata, 3089 metara visokog vrha. Vlak je nagibni pa, dok je vozio, činilo mi se kao da sam pijan, sva drveća i stupovi ukrivo. Dolazimo do vrha. Okolo puno turista, Njemaca, Japanaca, Hrvata i ostalih. Na vrhu je sagrađena zvjezdarnica, ova visina je idealna za nju. Oko nas snijeg, ali nama nije hladno. Dapače, mnogi su u majicama i kratkim hlačama. Spuštamo se prema gradu Zermatt. Zaustavljamo se kod jezera Riffelsee. Odmaramo noge u ugodnoj vodi jezera. Gledamo alpiniste kako se penju na gromadu Südwand des Riffelhorns (2928m). Iako i tamo ima geocache, ostavljam to za hrabrije ljude. Vidimo Riffelalp (2222 m) prema kojemu idemo. Izgleda blizu, ali ipak treba više od pola sata spusta. Mali vlakić prevozi radoznale turiste. Iako ima vlak koji vozi nazad do Zermatta, svi smo složni i idemo pješice (neki su to skoro požalili). Nakon skoro 4 sata spuštanja stižemo konačno do Zermatta i toliko željenog odmora.

Povratak.

Ustajemo u 5 sati da bi se spremili jer već u 6 sati krećemo natrag u Hrvatsku. Pola sata pješice na drugi kraj grada i dolazimo do taksija koji nas prebacuje u Tasch. Odatle svojim autom idemo kući. Klima u autu ne radi, a vani nesnosna vrućina. Čokolade, koje su drugi kupili, sada su postale rinfuza. Prolazimo preko Alpa, na cesti višoj od 2000 metara. Zastajemo na Simplon Passu, prijevoju gdje opet ima puno turista. Prolazimo Italiju, čekamo na autocesti zbog prometne nesreće, Slovenija, i napokon Hrvatska. Nakon nekoliko stajanja u kasnim noćnim satima stižemo u Osijek.

Na kraju mogu zaključiti: prehodano nekoliko vrhova od kojih su neki viši od 3000 metara, prekrasna priroda, vrijeme gotovo odlično, pronađeno tucet geocacheva, popijeno najskuplje pivo. Ovo putovanje ću zaista dugo pamtiti.

Valentin Žagar

4 comments

  • ana

    Odlično i jako zanimljivo 10+.

  • Ivona

    Čestitam na pronađenim kutijicama i “osvojenim” vrhovima!!

    Fotke su super, a ni priča ne zaostaje 🙂

  • Miša

    Lijepa reportaža iz Švicarske. Poslije ovoga nema šanse da vas itko sustigne u lovu na “skriveno blago”, a po svemu suduće sve se više približavate planinarima i udaljavate se od automabilista. 🙂

  • Valentin

    Ivona, hvala na čestitki. Bilo je oko 500 slika, a poslao sam samo one najzanimljivije.
    Miša, u prvom redu sam geocacher, a onda automobilist i planinar. Geocachevi su upravo to što me vuče u planine. Zato bih volio da Papuk bude popunjen sa kutijama.