Stršljen Grad

04.10.2020.

U jednom vrtu među cvijećem sićušan Grad se sakrio, vi ga znate k’o Bedemgrad, al’ Stršljen ga je  okupirao… E da, kakav bi to bio vikend u prirodi da nismo sreli naše prugaste ne baš tako drage krilate prijatelje. Pretpostavili ste – stršljenovi su nas opet malo odvratili od planiranog dana. Vesela ekipica od 9. šapica krenula je od Našičkog vodovoda putem Bedemgrada. Odmah smo se razvukli na prvom brdu i krenuli kukati “Pa zar nema ništa ravnije?” a kad smo stigli na Bedemgrad  odmah smo poželjeli odmoriti na klupicama.

A tamo naši “najdraži” prugasti prijatelji! Baš kad smo krenuli okusiti neke slasne voćkice morali smo  brže bolje skupili svoje krpice i nastavili dalje. Brk smo ipak omastili na Paulinovcu. Odmorište kao stvoreno za malo se osunčati, nešto prigristi i napuniti zalihe  vode. Pa gdje ćeš bolje!

Krenuli smo dalje, naslikavali se, prešli dvije Županije i naravno izgubili se. Uspjeli smo to čak i uz Smartwatch i Oruxmaps. Bilo bi nam jednostavno predosadno bez toga dijela. 🙂 A uspjeli smo prikupiti i koji dodatni kilometar. Spustili smo se prema Ivinim vrelima prožvakali preostale zalihe hrane i krenuli na završne kilometre. Eee tu smo se tek zagubili. I ne samo to  nismo ni znali kuda se vratiti. Ali smo udružili sve naše snage i uspjeli naći pravi put (koji je bio na potpuno drugoj strani). Bilo je tu kukanja, kamenčića u cipelama, čavrljanja, smijanje. A najvažnije stigli smo do parkiranih automobila svi sretni i bez uboda. O da,  danas nas niti jedna stršljen nije gricnuo, nije da su bili strašno tužni radi toga ali mi sretni. Na kraju moramo reći da je naša najmlađa šapica Lota (7 godina) bila fenomenalna. Prešla  je  cijeli put  bez prigovaranja i čak se kreće pripremati za trail. Ma mala je fenomenalna i svima nama  uzor jer ako njoj nije bilo teško – ni mi nemamo izliku.

Marija Bešlić

Bedemgrad = Stršljengrad

Četvrti dan, najljepšeg jesenskog mjeseca, okupila se devetorka kod našičkog vodovoda, nedaleko od naselja Seona. Ekipa to bijaše željna priče i hodanja, a među nama najmlađa djevojčica Lota. Plan je bio preći 17 km dugu rutu, koja se na kraju pretvorila i u koji kilometar više budući da smo bili posebno raspoloženi sa skretanje s kursa. I za to svi imamo talent te je vodičko mjesto još uvijek upražnjeno, al snalazimo se. Prva postaja bio je Bedem grad, druga marenda na Paulinovcu, treća napajane na Ivinim vrelima te povratak do Seone čudnovatim putovima Mišinim.

Bedem grad je ako niste znali spomenik kulture na jednom od ljepših brežuljaka Krndije, a nalazi se na 408 m/nv i hrabro stoji tamo od kraja 13. stoljeća. Od nekadašnje utvrde ostala je sačuvana samo ulazna branić kula i meni izgleda vrlo impresivno. Al tako je to kad volite kamen kao ja.

Bez suvišnog zadržavanja napustili smo drevne ruševine kule jer smo naišli na stršljenove koji se sunčaju na klupama, te ih nismo htjeli uznemiravati u drevnom Stršljen gradu. Neki su se stršljenovi sunčali, a neki spremali na vječni počinak ili su bar tako izgledali. Vrijeme nam je bilo i više nego odlično. Sinoćnja kiša se nije primjećivala, te nije bilo blata. Šetnjica je uiz savršenu temperaturu zraka bila lagana i ugodna za sve. Najbolji dio izleta mi je bilo druženje, napajanje izvorskom vodom, papanje svježih oraha koje je Miša rukama drobio i naravno fotografiranje. Nedostajao nam je samo netko da priča viceve, tako da je to mjesto još uvijek slobodno, ako nam se netko poželi u budućnosti pridružiti. Da zna što ga čeka. A do tad veseli jesenji pozdrav svima.

Mina Marina Barić

Preuveličavanje

Prvo da iznesem obranu…

Sve one znaju da imam velikog, ali baš toliko velikog dara za gubljenje u šumi ipak nemam. 🙂 Malo smo skretali sa rute i napravili par stotina metara više, a stršljeni su umirali od nesanice, besparice, dehidracije ili previše masturbacije. Niti jednog nisam taknuo, a ni sa puta maknuo. Malo sam ih fotkao i tepao im svakakve besmislice. Šutjeli su, jadni, siroti, gadni… 😉

Na startnu crtu su došli Miloš & Sanela, najvjerojatnije jer smo ih Marija i ja spominjali prije nekoliko dana, a štucanje nije baš zabavno. Ne vjerujem u intuiciju, no znao sam da će doći, bolje rečeno predosjetio sam. Nije loše za “Vidovitog Mišu”. 🙂  

Na Paulinovcu se uprizorio Davor Matas, zaljubljenik u planine i doajen planinarenja u Slavoniji, te vrsni poznavatelj Papuka i Krndije, pa smo malčice ljudikali, napravili par fotki i veselimo se ponovnom susretu.

Ukratko: prekrasan sunčan dan, muškarci komada dva, zgodne žene komada 6 i jedno iznimno simpatično dijete, milozvučne ptičice, skakutave žabice, umirući stršljeni, razigrani sljepići, menta u cvatu, mirisno grožde, ukusni orasi, osmijesi na licima, usta prepuna, gomila fotki na SD-u, stari prijatelji, mladost i iskustvo… Sve to na Krndiji u Slavoniji… Vidimo se dragi moji…

Miša Nicinger