SPP u dahu
29.10.2024. do 01.11.2024.
Najava trkohoda po SPP-u
Evo nakon dugogodišnjeg kuhanja planova za obilazak SPP-a u dahu, dio ekipe Djeca iz šume kreću u svoj najduži pohod po ovim našim prelijepim gorama. Iako nas je u startu trebalo biti četvero plus pratnja, zbog poslovnih obveza jedan nam je član još pod upitnikom (Krešimir Valentić). Ali sigurno startaju: Jasna Plemeniti, Antonio Dujmović i moja malenkost (Damir Kligl), uz stalnu pratnju Martina Maloča kao naš ključni član, jer će ona brinuti o nama sve vrijeme (hrana, odjeća, fotkanje, doček na kontrolnim točkama, briga oko spavanja i sl). Predviđeno vrijeme i mjesto polaska bit će Planinarska kuća Borovik u 06:00 sati. Plan je trčati sve što je trčljivo, a preostali dio hodati. Bude li sve po planu, za četiri dana trebali bismo završiti. Imati ćemo tri zaustavljanja s nešto spavanja na Jankovcu, Omanovcu i Planinarskoj kući Đuro Pilar. Bit će nam drago ako na svom putu sretnemo pokojeg planinara, pa ukoliko se netko odluči biti u šumi te dane evo nekoliko informacija.
1. dan, utorak, 29.10.2024. – od Borovika do Jankovca;
2. dan, srijeda, 30.10.2024. – od Jankovca do Omanovca;
3. dan, četvrtak, 31.10.2024. – od Omanovca do pl. doma Đuro Pilar;
4. dan, petak, 01.11.2024. – od pl. doma Đuro Pilar do pl. kuće Borovik.
Iako dobro poznajemo naše gore (planine), i istrčali smo sve poznate i manje poznate planinarske putove, svaka informacija vezana uz stazu dobro će nam doći. Pogotovo uz područje Požeške i Babje gore zbog poteškoća s porušenim stablima uslijed nevremena, ali i ostale dijelove jer, nažalost, sječa šuma često mijenja okoliš pa tako i naše predivne gore. Nadamo se i podršci našeg matičnog SPD Alatius (Sveučilišno planinarsko društvo “Altius” iz Osijeka) u vidu susreta na stazi, jer su oni u zadnje vrijeme često razbacani po našim gorama. Martina Maloča će svaki dan slati izvještaj, slike i eventualno zatražiti pomoć ako nam nešto ustreba, pa ovim putem unaprijed zahvaljujem i svim planinarima koji su se tijekom godine trudili i čistili staze. Srdačan pozdrav svima i možda se vidimo negdje u šumi! 🙂
Iako sam istrčao gotovo sve najduže i najteže utrke po svim planinama Lijepe naše, ovaj podvig je vrh svega. Činjenica da ovo nije klasična utrka, nego borba sa samim sobom, s prirodom, vremenskim uvjetima i stalno traženje dodatnog motiva za nastavak, čini ovaj pothvat uspjehom koji ću teško moći usporediti s ičime. No, iako je trčalo nas troje, velike zasluge idu našem suportu i mojoj partnerici u privatnom životu, Martini Maloči koja je brinula o prehrani, napicima, odrađivala dogovore za smještaj, slala izvještaje, jurila od točke do točke pazeći da stigne na vrijeme i da nam ništa ne nedostaje. Bez nje, ovog rekorda ne bi bilo…
Damir Kligl
Izvješće sa Slavonskog planinarskog puta
Jutros su Jasna, Antonio i Damir, oko 5 sati, krenuli na svoju najdužu dionicu od 93 km SPP-a! Prvi dan i 76km od Borovika do Jankovca prošlo bi dobro da dom na Jankovcu nije bio zatvoren, pa da nam naši junaci iznenadno nisu ostali bez toplog kreveta. Njihova dobra vila koja ih prati putem, Martina Maloča, kontaktirala je divne djevojke, Mariku i Anu Marić, koje imaju lijepu kućicu za najam u Slatinskom Drenovcu pa je naš trojac ipak mogao spavati na toplom u Little House on Papuk! Drugi su dan krenuli put Omanovca, a čekalo ih je za prijeći 82km. Da citiramo Damira: „Do Petrovog vrha sve po planu, čak i nešto brže od planiranog, ali od Petrovog do Omanovca užas! Pod lampama po tom terenu naprosto nije moguće trčati. Divlje svinje stalno uz nas, pogotovo dio od Javornika do Španovice. Danas 83 km, Jankovac – Omanovac, 3.378m uspona, ali uspjeli smo! Sad kratko spavanje i ranom zorom krenuti i pokušati završiti treću dionicu, Omanovac – Đuro Pilar“. Kad vam čovjek s nadimkom „Zvijer s Papuka“ kaže da je nešto bilo užas i da se ne može trčati, vjerujte mu, jer njega rijetko kad vidite da hoda planinarskim stazama! Ajmo ekipa, imate još malo! 😉 Sretno i lake noge!
SPD Altius
Moje viđenje SPP-a
29.10.2024. utorak – dan prvi: Ekipa dolazi po mene i vozimo se do Borovika. U autu pravimo plan, malo se žalimo tko je koliko spavao, Martina nam daje hranu koju nam je pripremila za put. Startamo u pola sedam. Plan je dokopati se Jankovca gdje bismo trebali noćiti. Put do Jankovca nam je više, manje poznat jer su to staze gdje inače treniramo. Naš kraj. Najljepši kraj. Opušteno krećemo i ne nailazimo na veće probleme. Dolazimo do Petrovog vrha gdje nas čeka naš Weber sa okrepom. Nastavljamo do Ružice grada. Tu imam malu krizicu jer se moramo spustiti i dići. Taj dio staze znam napamet jer sam ga ovog ljeta prošla milion puta. Znam koliko traje, a imam osjećaj da se ne krećemo prema naprijed. Odvalimo i to i nastavljamo. Radujemo se Česljakovačkom Visu i pivu koje nam je ostavio Krešimir Valentić. To nas je baš podiglo. Nakon toga nekako brzo prolazimo točke. Mali problem je bio dio staze kojeg dečki zovu Talijaner (Talijanski jarak) i spuštamo se u Jankovac. Martina nas čeka i kaže nije gotovo!? Sve je zaključano. Srećom, Martina Maloča je riješila smještaj u Little House on Papuk. Zahvalni smo do neba. 🙂 Prva dionica: 72 km i 2.800 m visinske.
30.10.2024. srijeda – dan drugi: Martina nam servira doručak, daje paketiće za ruksake i laganim žarom krećemo dalje. Prekrasno je dočekati izlazak Sunca na Ivačkoj glavi, staza još malo poznata. I predivna. Vrijeme prolazi, gibam se bez nekih većih problema… Martina nas čeka na 25-om kilometru, to je bio plan, no nama je jako dobro išlo, pa smo mi nju čekali par minuta. Jedemo, punimo vodu i nastavljamo prema Petrovom vrhu. Tu nas čeka najteži uspon – Crni vrh. Zaista je crn. 🙂 I još nam je sunce upičilo. Taj dio staze mi je također bio poznat, jer smo prošle godine trčali Partizanski put. Dolazimo na Petrovog gdje Martina servira juhu i piletinu. Dobro se najedemo i krećemo dalje. Još nekih 30-tak kilometara do Omanovca. Trideset mučnih kilometara! Mrak se spustio, staza puna kamenja, lišća, drveća… Tu smo se baš mučili, a kilometri sporo prolaze. Već smo i umorni i samo želimo doći do cilja. Dokopali smo se Omanovca. Martina već čeka. Večera je spremna, tuširanje, pivo i spavanje, jer nas čeka najteži dan. Druga dionica: 82 km i 3.378 m visinske.
31.10. 2024 četvrtak – dan treći i za mene posljednji: Kako su mi noge pune žuljeva, lijepim hanzapalaste između prstiju, na pete, sa strane. Antonio Dujmović i ja ujutro sjedimo, i pričamo gdje i što da zalijepimo. Sad je i smiješno. Valjda sam zalijepila 10 flastera. Martina peče jaja i slaninu za doručak. Jedemo i krećemo. Ovaj dan mi je uglavnom u magli jer sam većinu vremena krizirala i trpila bolove. Boljele su me noge i bile kao dva kamena, no tijekom dana je to prestalo. Ili više nisam primjećivala jer su me boljele druge stvari. Moj jedini cilj je bio da se dokopamo Martine. To je 50-ti kilometar odnosno više od polovice staze pa će sljedećih 40 biti već lakše. Trčimo, penjemo, vrijeme prolazi. Dečki uglavnom naprijed, ja iza njih..i razmišljam da ih možda ne usporavam? Što ako su ljuti na mene.Ugl..neke crne misli. Dolazimo do Martine koja nam je napravila piknik. Tamo nas čeka I Krešo i Damirova mama. Oni pričaju, ja sam isključena, jer mi se ništa ne da. Krećemo dalje, dolazi i trčljiviji dio staze, malo ceste, makadama pa to ide. Čak se uključujem u priču. Malo sam se podigla. Gibam se i osjetim bol u lijevoj nozi. Pokosnica… pijem odmah Brufen. Dobro je dok se penjemo i trčimo ravno. Nizbrdo me strašno boli. Već smo debelo u mraku, dolazimo na Dilj goru. Tamo nas dočekuje blagi užas. Probijanje kroz popadalo drveće, granje, kupine, koprive… to sve traje i traje… i traje. Noga me boli… lampa mi je crkla. Antonio naprijed mrmlja sam sa sobom… Damir svojom lampom meni osvjetljava i uglavnom trči po lošijem terenu, da bih ja vidjela. U jednom trenutku kaže Antonio: Nemam dobre vijesti, na što Damir odgovara: Šuti… i prebacuje temu. Kužim ja, ne žele mi reći. 🙂 Nakon 10-tak minuta pitam ih da mi kažu istinu. A istina je da imamo puno više nego što ja mislim. Nikako se dočepati te Pljuskare, jer nakon nje imamo još 7 km. A tih 7 km nikako završiti! Dolazimo u 02:30 sati (predviđeno je bilo do ponoći). Nisam u stanju skinuti ni čarapu. Martina mi skida čarape, a moj zglob duplo natekao. Odmah vidim da nije dobro i da ću morati odustati. Ali ne želim. Tuširanje, spavanje… plačem, jer moram odustati. Kondicija u redu, noge u redu, ali pokosnica nije. 🙁 Treća dionica: 102 km i 3.060 m visinske.
01.11.2024. petak – dan četvrti: Kad će taj petak da Borovik vidim ja? Budimo se, plačem, žao mi je što dečki moraju to gledati, znam da je i njima teško, pokušavam napraviti neke korake… Ali jednostavno ne ide. Ispraćamo dečke i kažem da ću ih doći dočekati, pa makar četveronoške. Zaslužili su. Tako je i bilo. Uspjeli su doći. Odvalili su cijelu stazu. Bravo za njih! Najbolji su! S njima u bilo koju avanturu. Ako me budu htjeli voditi. I Bravo za Martinu. Naš support! I na kraju Bravo i za mene jer je ovo daleko najteža stvar koju sam napravila. Fotki ima jako puno, no tu su da ih sačuvam. Hvala svima koji su nas pratili!
Jasna Plemeniti
SPP prsten slavonskim gorjem za mene je bio san, koji sam sanjao 7 godina. Iako sa nikad manje treninga, a pogotovo brda, morao sam se naći na startu ove pustolovine. 🙂 Kako sam nedavno kompletirao naknadni obilazak svih kontrolnih točaka i dobio spomen značku, ovo je bila prilika za drugu, jer ipak jednog dana to sve ostaje mojim sinovima, pa da svaki ima po jednu. Uspio sam i beskrajno sam ponosan. Uspjeli smo obići cijeli put i usput postaviti najbrže poznato vrijeme. Sada oporavak i povratak u realnost. Bez ovih ljudi to nebi išlo… Hvala Dedi, Babi, Jasni, Djeci iz šume, SPD Altius, Little house on Papuk, Kreši, Weberu, Vesni i svima koji su pomogli, te naravno mojoj obitelji bez čije potpore ne bih ovo ostvario.
Antonio Dujmović
Riječ dvije o SPP-u
Slavonski Planinarski Put je otvoren 27. srpnja 1957. godine i prvi je službeni planinarski put u Hrvatskoj. Trasa starog SPP-a se protezala od Londžice do planinarskog doma Omanovac. Današnja trasa SPP-a obuhvaća cijelo slavonsko gorje i polazi od planinarskog doma Omanovac na Psunju, a završava kod planinarskog doma Petrov vrh na Zapadnom Papuku.
Sadašnja proširena varijanta SPP-a otvorena je je 01. srpnja 2000. godine, na Sletu planinara Slavonije održanom kod doma Petrov vrh. U međuvremenu je SPP dobio brojne nove KT (kontrolne točke) i sada ih broji ukupno 35.
- Detaljne informacije o SPP-u potražite na: hps.hr
- Kontrolne točke pogledajte na: slavonski-planinari.hr
Fotografije: Martina Maloča, Damir Kligl i Antonio Dujmović + arhivske fotke knjižice SPP-a Miroslav Mesić
Napomena: Fotografije nisu poredane kronološki, jer su preuzete sa nekoliko FB profila, gdje su imena fajlova kodirana, a rekonstrukcija kad je koja fotka snimljena bi predugo trajala.
* * *
Ako trebate: webshop, web hosting, vlastiti server ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr
