Schwarzwald – 1/3
31.07.2009. i 01.08.2009.
Calw – Wimberg – 3h i 15′
Prvo riječ dvije o planini koju smo imali čast pohoditi čak tri dana za redom… Prevedeno sa tvrdo akcentiranog njemačkog jezika Schwarzwald znači “crna šuma” – vjerujte mi na riječ – cijeli taj kraj upravo tako i izgleda. 🙂 Obična listopadna stabla na koja smo navikli na npr. Papuku treba svijećom tražiti jer tamo sve vrvi od četinara, visokih, debelih i pravih. E da ih se dočepaju naši vrli šumski radnici vidjela bi ta stabla svoga boga! Moja slobodna da ne kažem odokativno-aproksimativna procjena mi govori da je u “Crnoj šumi” 97% drveća zimzeleno, a ostatak od 3% čine listopadna stabla.
U wikipediji piše još i ovo – Schwarzwald je šumsko-brdsko područje u jugozapadnoj Njemačkoj točnije u saveznoj državi Baden-Württemberg. Sa zapada i juga planina je okružena dolinom rijeke Rajne. Najviši vrh je Feldberg – 1.463 m nad morem. U oblasti Schwarzwalda nalazi se izvor rijeke Dunav i druge sitnice poput Schwarzwaldske torte s višnjama, koju na našu veliku žalost nismo uspjeli isprobati jer se ne pravi tijekom ljetnih mjeseci. 🙁
Moram priznati da naša mala avantura započinje pomalo naivno i neorganizirano 🙁 iako je Ivona dugogodišnji planinar, a moja malenkost ima preko nekoliko brda i planina iza sebe… 😉 Zbog nedostatka planinarske opreme kod dijela šapica
(Ivona nije imala cipele) a u iščekivanju prave 2mm debele kožne obuće direktno iz talijanske tvornice, odlučili smo ne ponijeti tako reći ništa. Ipak Ivonče (pametno moje) odlučuje nositi ruksak poglavito zbog fotografske opreme pa ga iskorištavamo za nošenje boce sa vodom i kabanica. Ona nosi pravu kabanicu, a ja neku malu malecku >>–ovolicnu–<< (hvala Nikolina). 🙂 Nažalost tek po završetku planinarenja skoknuli smo u Pforzheim i kupili lijepe planinarske cipeletine od čiste kože, marke Landrover i to po vrlo pristupačnoj cijeni od samo 49.90€ za par. 🙂 Inače prave planinarske cipelice sa 2mm kožom bez šavova i ukrasa koštaju od 140 do 190.-€ što za njihov standard uopće nije skupo, dapače to je bagatela. Dan prije smo kupili prave pravcate planinarske ruksake sa mrežom za nesmetanu ventilaciju i sušenje leđa. Cijena ovakvih ruksaka u Intersportu je oko 70.-€ a mi smo ih dobili po 15.-€. Naime ljetni mjeseci u Deutschlandu su namijenjeni rasprodajama i do 80%! O da, nevjerojatno ali istinito! To pravilo vrijedi u skoro svim trgovinama odjeće i obuće, iako su i druge stvari jeftinije nego kod nas, na primjer Kaufland ima drugačiju robu, veći asortiman i znatno su jeftiniji – no to je već druga priča…
Šapice su stacionirane u prekrasnom gradiću Calw u kojemu se rodio i živio glasoviti njemački pisac Herman Hese. Ne znate Hermana!? Napisao je neke krasne romane, na primjer: Sidarta, Stepski Vuk, Demijan, Narcis i zlatousti (pročitao ja to sve davnih dana, a neke i više puta, he, he) no dobro, nećemo sad o tome… Ubrzo smo saznali da su sve atraktivne turističke destinacije u “Crnoj šumi” udaljene 150km od gradića u kome smo odsjeli, tako da smo odlučili ne ići daleko. Nepoznavanje terena u suradnji sa nedostatkom planinarske opreme i drugim poteškoćama, rezultiralo je odustajanjem od odlaska na izvor Dunava i slična turbo popularna mjesta. Pod “drugim poteškoćama” mislim ponajviše na veliku temperaturnu razliku – dok je kod nas bilo 30-35°C tamo se živa u termometru stacionirala na 14°C.
Regija u kojoj se nalazi Calw je pravi mali turistički raj. Grad je okružen brdima i šumom, a središte na pola dijeli rijeka Nagold. U lokalnoj i dobro opremljenoj turističkoj zajednici, kupujemo vrlo kvalitetnu biciklističku kartu kraja sa ucrtanim stazama i krećemo u istraživanje. Ivona odlučuje da naša prva šetnja Crnom šumom bude pohod do obližnjeg Wimberga. Nosimo malo vode, fotoaparate i kabanice. Od centra grada do ulaza u park prirode Schwarzwald ima svega 200-tinjak metara, tako da neprimjetno prelazimo tanku granicu između urbanog i planinskog okruženja. Calw se ionako nalazi na 380m nad morem…
Prvi susret sa Crnom šumom je zanimljiv. Svuda, baš svuda u cijeloj toj regiji i na svakom križanju bez obzira jel’ riječ o ljetnoj cesti, šumskom puteljku, biciklističkoj stazi ili konjičkom putu, nalazimo li se u njivama ili na asfaltnoj cesti, baš svuda se nalaze putokazi sa smjerovima, trenutačnom nadmosrkom visinom i brojem kilometara do svakog odredišta. Putokazi su namijenjeni konjanicima, bicilistima i planinarima. Kada kažem planinarima mislim na nordijsko hodanje.
Ako je neki dio staze namijenjen samo pojedinim skupinama onda svi drugi imaju standardni okrugli znak zabrane. Po onome što smo vidjeli za tri dana boravka u nacionalnom parku Schwarzwald, planinarenje kakvo mi prakticiramo tamo uopće ne postoji. Očito na prebogatom zapadu nemaju vremena niti volje za sirotinjski to jest socijalistički oblik rekreacije i druženja. Tamo do svih vrhova vodi auto cesta! Planinara nema niti u tragovima, ali zato ima puno šetača pasa i od tisuća turista koji dolaze autima na vrhove sreli smo putem samo jednu nordijsku hodačicu sa štapovima i velikom guzom u utegnutim trapericama, bez ikakve opreme, tako da nisam siguran koliko je ona uopće ozbiljna “hodačica”.
Riječ-dvije o markacijama. Standardne planinarske markacije oslikane crvenom i bijelom bojom kakve poznajemo na brdovitom balkanu, u nacionalnom parku Schwarzwald – jednostavno ne postoje – kraj priče! Ipak nije sve tako crno poput crne šume. 😉 Markacije su izrađene od 2mm debelog željeznog lima koji je presvučen visoko sjajnim i otpornim emajlom (poput onoga za kuhinjsko posuđe). Ima i suvremenijih ploča od pleksiglasa laminiranog sa obje strane aluminijskim limom. Sve to skupa pribijeno je na debla kvalitetnim aluminijskim čavlima, a ispod su plastični odstojnici. Obična markacija koja zamjenjuje naše crveno bijele krugove ima oblik pravokutnika 10 x 7cm, bijele je boje a sredini se nalazi romb koji je najčešće žut, a katkada crven ili crno-crvene boje. Na skretanjima su postavljene izduljene bijele pločice u obliku strelice dimenzija 20 x 7 cm sa žutim rombom ili su pločice standardne a dodana je mala bijela sa crnom strelicom. Putokazi se u 95% slučajeva nalaze na pocinčanim željeznim cijevima i redovito precizno usmjeravaju na najmanje 10 do 20, a često i više različitih lokacija. Svaka lokacija ima ispisanu točnu kilometražu i dodatne simbole za izvor pitke vode, divlje životinje, vidikovac, restoran, autobusnu postaju i slično. Dodatno na svim križanjima pronalazimo oznake za bicikliste i konjanike te brojne znakove zabrane prolaska za određene kategorije. Svuda je zabranjen prolaz moticiklima, kvadovima i drugim smradovima te naravno automobilima. Nastavak slijedi…
Miša Nicinger
[ad#vijesti]