Šapice, šafrani i anemone
28.02.2016.
Unatoč prognozi koja je cijeli tjedan tupila & tulila kako će danas cijeli dan padati kiša (i za to su uredno dobili plaću) – dan je protekao u iznimno dobrom raspoloženju, suhom, lijepom i mjestimice sunčanom vremenu.
OK, blata je bilo kao u priči, ali je to posljedica otapanja snijega koga na sjevernoj strani ima od 2-5 cm i neće ga još dugo biti. Šapice su pred uspon na Ivačku glavu (ispod Mordora) upriličile grupno fotografiranje i skupno grudanje, što je zabilježila i naša filmska ekipa.
Imali smo susrete sa znanim i neznanim licima i nauživali se u ljepotama Papuka ili preciznije: Grebena Sokoline, Mordora, Ivačke glave, Orahovih voda, Koprivnatog brda, Nevoljaša, Jezerca, a o šafranima, anemonama, kukurijecima, jaglacima, visibabama i srijemušu da ne govorim. Toga ima kao u priči…
Ukratko: Mira, Vesna, Jasna, Ivan, Martina, Domagoj i moja malenkost, odradiše ovaj pohod u cijelosti, a samo Domagoj i ja obiđosmo moje brdo, s one najteže strane. Nek’ se zna, tko su frajera dva. 🙂
Vidjeli smo Željka Seiferta (alias Johnnie Walker) kako u majici kratkih rukava trči sa Ivačke glave prema Starom šumarskom putu, zatim brojna nama nepoznata lica, gomilu konjanika i bezbroj proljetnih cvijetova. Zacvrkutale su prve ptice, a uskoro će i olistati bukve, breze…
Unatoč vjerojatno zadnjem snijegu – dolazak ranog proljeća je uvelike u tijeku.
Moj (referentni) Endomondo kaže da imamo skoro 20 km, a svi drugi tvrde da je to oko 16 km, no koga briga, trag je tu da se vidi gdje smo bili, mi ionako ne hodamo po satu ili kilometru.
Krenuli smo sa +5°C, a svršili na +13°C, i znate što bilo nam je lijepo. Sreli smo jednog velikog puža golaća (kažem ja) tko ne vjeruje nek’ baci pogled na fotku br. 13 koja je 14-ta po redu. Za tu zvijer svi drugi kažu tj. smatraju kako se radio o zeki, liji i što ti ja znam! Neću ja njih više voditi, pa mi neće proturječiti! 😉
Na kraju pohoda smo Ivan i ja mjerili tko ima veći i dulji (GPS trag), i taj mali pogani plavi ima većeg, ali je moj tvrđi orah. Uglavnom on ima tablet, a ja phablet, a što ste vi mislili? Sram vas bilo. Ccc ccc.
Putem smo se sladili slatkišima koje su u mojoj limuzini skladištile Marina i Jasna, a pravo iznenađenje bili su oriđiđi Garoto slatkiši iz Brazila koji nam je donijela naša Mira. “Miro niđe nema take kao ti!”
Ostajte mi lijepi i rumeni (kao Martina) i srčani kao Domagoj koji je, da ponovimo, jedini iz ekipe bio na Mišinom brdu, a ni uznojio se nije. 🙂
Miša Nicinger
