Šapice na vrhu Balkana

21. – 25.06.2017.

Iako smo mi Brođanke (Dubravka i Miranda) mislile da ćemo biti jedine šapice na ovom pohodu zajedno s planinarima iz cijele Slavonije (Požega, Novska, Nova Gradiška, Županja), bilo je lijepo kada smo vidjeli da su pored nas tu još i šapice Maja i Kruno iz Požege. Hodalo se tri dana po bugarskoj planini Rila (koja je nacionalni park) i nalazi se oko 80 km udaljena od Sofije.

Nestvarno lijepe staze bogate izvorima, jezerima, potocima… voda… voda… voda… gdje god pogledaš voda… stoga nije ni čudo da je planina Rila dobila i ime po riječi koja u prijevodu znači „prepuna vode“. U ovom slučaju slike zaista govore tisuću riječi tako da preporučujem vam da prestanete čitati tekst i odmah odete samo pogledati slike. 🙂

Prvi dan bio je rezerviran za uspon na najviši vrh Bugarske i samog brdovitog Balkana – Musala (2925 m/nv).  Nakon što nas je gondola podigla na određenu visinu markirana staza počinje od stanice Jastrebec i vodi do planinarke kuće Musala (2389 m). Ovo je relativno lagana šetnja po ravnom terenu i prelazi se za sat vremena. Od planinarskog doma Musala put vodi uz kamenitu sjevernu stranu jezera te nakon strmog uspona izlazi na Alekovo jezero, nakon kojeg se nastavlja uspon i dolazi se do doma Ledeno jezero (2720 m/nv).

Nešto niže nalazi se Ledeno jezero po kojem je i dom dobio svoje ime, a to je najviše balkansko jezero na 2709 m. Od doma duž sjeverozapadnog grebena prema vrhu postavljeni su metalni stupovi te su osigurani sajlom. Iako smo krenuli u kratkim rukavima na samom vrhu završili smo u zimskim jaknama. Premda nas je cijelim putem pratilo lijepo osunčano vrijeme, oko 1 h pred sam vrh gdje je i najzahtjevniji dio staze po stijenama uz osiguranje sajlom dočekala nas je oluja, pa je čak i led padao.

Neki sudionici procijenivši da daljnji uspon nije siguran su se okrenuli i vratili nazad do najbližeg planinarskog doma, no mi smo nabrizgane adrenalinom i pomalo nesvjesne svega što se događa i stvarne opasnosti koja je prijetila nastavili daljnji uspon koji ćemo zasigurno pamtiti dok pamtimo kako se zovemo. Dolaskom na sam vrh za par minuta crni oblaci su se razmaknuli, kiša stala i sunce je obasjalo okolne vrhove otvarajući i darujući nam takve prizore koje teško mogu dočarati i slike.

I stvarno… upravo je to taj Balkan… taj kontrast da te u jednom trenutku spusti i pokaže surovost života dok ti već u idućem da neviđenu ljepotu… Balkane Balkane Balkane moj… zar bi drugačije i lakše moglo i biti? Drugi dan smo imali pohod na vrh Maljevica, koji uspon je bio još zahtjevniji od same Musale, na koji prvotno uopće nismo ni planirale ići, no sad nam je drago da jesmo jer pogled s vrha teško će neki drugi nadmašiti (ah ti pogledi što sve nećemo uraditi zbog njih). 🙂

Staza počinje laganim usponom u hladu šumskim putem koji prate potoci i izvori i obilje vode na samoj stazi. Za oko 1 sat se dolazi do planinarskog doma, odakle kreće uspon po više kamenitom terenu preko kojeg se prelijevaju potoci koji na pojedinim mjestima prave prave čarobne oaze malih slapova. Osim što je divno gledati svu tu vodu kako se probija kroz kamen, posebno je iskustvo i slušati to neprestano žuborenje.

Nakon kraćeg ravnijeg zelenog dijela  preko kojeg se potoci vijugaju kao zmije  započinje dosta zahtjevan uspon do grebena koji vodi do vrha, cijela staza je kamena, bilo velike stijene ili manji komadi, a ponegdje i sipar.  Prije samog vrha nailazimo na čarobno Elenino jezero, pa iako je moj prvi plan bio ostati na jezeru, ljepota prizora i pogled prema vrhu koji se ne čini tako daleko daje snagu za nastavak i dolazak do samog vrha.Treći dan smo obilazili predivna Rilska jezera.

Prvi dio puta prevezli su nas džipovi, a tu ludu vožnju vjerujem da nikad neću zaboraviti,  posebno jer je naše vozilo naravno prokuhalo putem, pa unatoč vozačevim pokušajima hlađenja motora vodom iz potoka i osposobljavanja za nastavak vožnje, morali smo prijeći u zamjensko. Malo jesam razmišljala kako sve to nije baš ekološki i koliko jedno to vozilo za taj uspon potroši energije, al adrenalin je proradio, pa me zdrav ekološki razum brzo napustio. 🙂

Ovaj dio Rile sa svim tim jezerima i okolnim planinama izgleda toliko prelijepo nestvarno kao nacrtani svijet iz nekih slikovnica i bajki pa nije čudo da ga prate legende da su taj mali raj sebi stvorila dva zaljubljena diva davno prije nego su zemljom hodali ljudi.

Međutim, kada su zle sile ugledale takvo predivno mjesto i toliku ljubav i sreću odlučile su uništiti taj svijet i sreću zaljubljenih divova razorivši ljepotu svojom silinom. Mladi div se borio, no na kraju je izgubio i ostavio samu  svoju dragu, a njene suze koje su potekle iz njenih očiju i slijevale se niz grebene prema dolinama između planinskih vrhova su se zadržale i formirale ova čista i hladna predivna jezera svih oblika.

Što reći… sa sobom sam ponijela komadiće kamena s Rilskih jezera, a tamo sam zasigurno ostavila komadić svog srca (po koji se možda jednom i vratim). 🙂

Miranda

2 comments