Rođendanski trail: Jezero Borovik

01.08.2020.

Subota koja je određena za druženje, kampiranje, trčanje i predaje poklona našoj dragoj Ivi Legosici. Odredište je bio Borovik na broju 45. Upravo na toj lokaciji okupila se ekipa iz Šapica. Naš Miša, slavljenica Iva, Nataša vrhunska slastičarka, Robert kuhar, Roberto koji ne skida osmijeh sa lica, Burki, pas Milivoj i ja. Krenuli smo sa trčanjem koje je na kraju ispao polumaraton… Sunca, prženja, bodrenja i svega onoga što vam čini dobro, a bome i preispitivanja, zašto i koliko još. 🙂 Mogla bi pisati unedogled, a napisati ću samo: zvjezdano nebo, pogled na jezero, smijeh koji je nenaplativ, vatra i ono najiskonskije što priroda pruža, uvijek povratak… Neispavanost vodi prema kraju pisanja, ali ne i kraju novih mogućnosti, prilika, kilometara, penjanja, bicikliranja, ma svašta nešto. 🙂 Uživajte gdje god bili… Pozdrav od Mone. Ovo zvuči kao da pišem razglednicu. 😉

Monika Bizik

* * *

Podnaslov ove priče mogao bi glasiti i ovako nekako: “Kad mačke nema Miš+a kolo vodi”. 🙂 Jer dok cica-maca pravi kolače za mamin rođendan i odmara se od napornog poslovnog tjedna, za to vrijeme Šapice uživaju na slavonskom moru (Jezero Borovik) i to svatko na svoj način. Trčalo se, hodalo, planinarilo, plivalo, sunčalo, slavilo, kuhalo, mljackalo i podrigivalo.

Jedan od novijih Šaponja – Roberto Bašić je poranio i istrčao 21km u okviru zelene virtualne lige, pa je odlučio ignorirati nas amatere i odmah po dolasku na parcelu br. 45 se prepustio užicima i valovima. Istovremeno je Robert Kasumović kuhao mmm grah sa svakakvim dodacima. Ostatak ekipe se odmarao ili je bio “u dolasku” pa smo na trčanje krenuli samo nas troje: Iva, Monika i moja malenkost.

Odradili smo 22,5km po stazi na kojoj se inače trči utrka Slavonsko-baranjske trail lige “Borovik trail”. Trčali smo, hodali i razgovarali, na kratko se čak i okupali u jezeru. Sve to za 2 sata i 44 minute. Nije loše. Dapače.

Staza jednim dijelom prolazi ili presijeca planinarske markacije, sukladno tome i netrkači mogu hodati, plivati i uživati.

Cure su putem nadopunjavale zalihe vode i tom prigodom dobile bračne ponude od glavnog majstora i brdo uzdaha sa skele. I neka su… Lijepe su, zgodne, brze, nasmijane, razigrane… Mene nitko nije ni pogledao. 🙁 Tužna je sudbina nas muških… Pretužna… 😉

Ukratko, svatko je našao nešto za sebe i dao maksimum. Trkači su trčkarali, planinari hodali i tračali, kuhar se iskazao u pripremi jela, Iva je plakala od sreće, a ja sam prvi put poslije dugo vremena odspavao ispod Klena (vrsta Javora) dok su oko mene šuškali, razgovarali, smijali se. Uistinu neobično i opuštajuće…

Kampiranje je zakon!

Jebeš apartmane, snobovske restorane, slanu vodu, kamenjar, poskoke, nesnosnu gužvu, visoke cijene, plus nadrkani turisti, ovdje nam fale samo nudisti. 😉

Za kraj moram pohvaliti osoblje rustikalnog restorana “Kamp Borovik”, u kojem smo popili gomilu hladne cuge, nescafe i pravu tursku kavu. Cijene su kontinentalno pristojne, a tek što je osoblje dobro! Oni su fotkali i snimali nas, a mi njih. 😉 U ponudi imaju i hranu, živu glazbu, zgodne dečke, mlade cure, vodu za kupanje, ribu za pecanje. Preporučam. 🙂

Miša Nicinger