Prva zadnjega 2020.

06.12.2020.

..:: Sumrak ::..

Iako bi po naslovu pomislili da se  radi o jednoj od epizoda popularnog filma (Sumrak saga) radi se samo o dobu dana. Nevjerojatno je da smo uspjeli krenuti na vrijeme, točnije u 09:05 sati. Na startu se skupila šarolika skupina ljubitelja  prirode od Osijeka i Pleternice  sve do Slavonskog broda i Virovitice. Pa  gdje se nađosmo… 🙂 Držali smo se  preporučene distance  i naša se nakupina razvukla na nekoliko desetaka metara (dobro da nije  kilometara). Veselja i vrckavih doskočica nije  nedostajalo cijelim putem, a to i je cilj ovakvih druženja.

Prvi uspon do Dobre vode je  ipak bio za neke malo previše i počeli su prvi problemi. Zaostajali smo sve više i više i trebali smo donijeti odluku što dalje, jer  ovim tempom bi se vratili po noći. Na Dobroj vodi smo se razdvojili i dio ekipe nastavlja kraćim i strmijim putem, a ostatak nastavlja put Gazija. Ove godine zbog COVID-19 pandemije nije bilo uobičajenog druženja uz grah ali to nam nije  pokvarilo dan.

Domaćin nam je omogućio da na sigurnoj udaljenosti pojedemo obrok, ispečemo kobasicu ili omastimo brk lokalnim delicijama. Pa gdje ćeš bolje… 🙂 Popili smo još koju putnu i krenuli natrag. I kao i uvijek  prelazak preko brda punog stomačića nikad nije lagan. Putem smo naišli na bebača daždevnjaka koji je toliko bio sladak da smo ga gotovo svi fotografirali. Siorta životinjica… Tako malecki, a već je razvio strah  od papparazza. Zadnjih 45 min smo gledali sunce kako zalazi i brojali posljednje metre da ipak stignemo u naseljeno mjesto dok je prirodnog svijetla. I uspjeli smo, dovukli smo se  do automobila  presretni jer smo sudjelovali u ovom fenomenalnom pohodu. Iako snijega  nije bilo pohod je  bio nezaboravan.

Marija Bešlić

..:: Tvingaši ::..

Kako nepisana pravila nalažu, osvrt na dan sa Šapicama, ovaj put proveden u planini, piše se istu večer, ako ne i još na putu do kuće. Iz praktičnih razloga. Ako niste vozač, da ne gubite vrijeme putem, pišite osvrte, rezimirajte, rezonirajte, preračunavajte, smišljajte stihove, zapisujte, pamtite… Budite kreativni!

E, tako je jedna vesela četvorka, zvat ću ih Tvingaši, po pitanju stihova bila nadasve domišljata, pa je nastao niz zaljubljeno-razljubljeno-obljubljeno-prijateljsko-domaćestranskih stihova, koje je od ljepote i srceparanja, kakvim inače zrače takvi stihovi, naprosto nemoguće ponoviti. Ali, tvingaško automatik ozračje dalo nam je inspiraciju za neke nove hitove. Da, da, Renault Twingo automatik. Ljudi moji, kakva je to pila od auta. A tek vozačica! Spremna je biti kreativna, i rukama i jednom nogom i voziti nas kao prava profesionalka. Ma, ponovilo nam se! 🙂

I tako dok ja lupkam prstima po ekranu, već pomalo vidim dupla slova, glava nježno naginje u stranu i sumnjam da će ovaj osvrtić vidjeti svjetlo večeri na Mišinim stranicama. No, ima nade da sutra bude prva. Kao što je bila ova prva nedjelja zadnjega mjeseca.

Ovaj pohod je već poznat i kad bih ja sad prtljala po kronološkim ili kontrolno-točkastim informacijama, i ovi moji Tvingaši bi me se odrekli. Zato ću ja lagano u svom stilu, pa kud puklo da puklo.

Moje današnje planinarenje krenulo je tek nekako poslije 6-og kilometra. Tu se negdje konačno upalila memorija jer sam već nekoliko puta prolazila tim dijelovima što hodajući, što trčeći. Tu je konačno srce počelo raditi u svom ritmu oduševljenja, kad smo nekolicina nas, šutke, vukli noge kroz visoke naslage lišća, poput razigrane dječice, i osluškivali te divne zvukove što nam ga priroda vraća. Zvukovi su se mijenjali, allegro, adagio, presto, zvukovi vjetra poput violine koja nam najavljuje dolazak zime. Potajno smo se nadali vidjeti, a neki i okusiti malo snijega, ali ovaj put je to bilo u vrlo malim, jedva primjetnim ostacima. Nije nam žao, jer sve ostalo što smo dobili hodajući prema Gazijama biti će dostatno do prvih pahuljastih padalina.

A u Gazijama, tulum! I to pod stablom jabuke. Ma nema te sile koja će neke od nas odvratiti od strasti za ostacima plodova što ih naši prijatelji stršljeni – nisu pojeli. A tko drugi, nego Miša i ja, u potrazi za alatom kojim ćemo oboriti nekoliko preostalih jabuka i s ljubavlju ih podijeliti dragim, i najdražim ljudima koji jednako cijene to bogatstvo. U blizini smo otkrili još jedno zanimljivo malo stablo, odnosno grm s velikim dugačkim trnjem. Misa zna koliko dugačko i bockavo jer, iako je hrpa tog ploda odavno popadala dolje, on je htio ubrati baš sa stabla. I još ga meni poklonio. 🙂 Naime, radi se o stablu Sibirskog limuna koji uopće ne raste u Sibiru, ali podnosi iznimno niske temperature. Kažu i da je to Japanski limun, odnosno Japanska gorka naranča i potječe iz Kine. Eh, pa sad. Nije ni čudo što smo ušli u debatu o nazivu i porijeklu. No, mene je više zanimalo kakvog je okusa, jer je po mirisu između limuna i grejpa, a po okusu ljudi moji, vjerujte nešto odvratno kiselo, gorko oporo nejestivo! Srećom, doček planinara u Tivanovu, popravio je ove nimalo zanimljive nove okuse. E, ali nije to za baciti. Kaže mi prijateljica Wikipedia da se koristi u narodnoj medicini za poremećaje želuca, potiče mokrenje i uz niz drugih primjena koristi se i kao afrodizijak. Ostalo slobodno pročitajte sami.

Zaboravih vam reći da sam, tamo negdje spominjući 6-ti kilometar, zaspala, pa se nastanak daljnjeg dijela teksta događa dan poslije, odnosno danas. Ma, kako god, post scriptum nakon Marijinog i Mišinog pametnog pisanja, je razbibrižna filozofirancija jedne sanjive planinarke. Zahvalna sam na jučerašnjem danu. Neki od planinara, osvrćući se samnom na plavkastu maglicu nad snenom šumom, došli su do istog zaključka. Jer, ako nam je jadan ovakav dan dovoljan da nas napuni energijom, onda vas kroz naše osvrte pozivamo da izađete iz kuća i napunite svoje rezerve i da se ono što zovemo “bolje sutra”, dogodi danas.

Prirodo, hvala ti što si nam i ovaj put dopustila da uživamo u tvojoj virtuoznosti. A tebi Miša hvala što ćeš i ovaj tekst uz fotkcu japanskokineskosibirskog limuna dodati na svoj portal. 🙂

Iva Smoljan (aka Iva Legosica)

..:: Prva zadnjega ::..

Prijašnjih godina su, u ovo doba, velike količine snijega u kombinaciji sa niskim temperaturama i visokom motiviranošću, s lakoćom privlačile i katkada dobro izmučile prekobrojne planinarske entuzijaste, okupljene oko našeg omiljenog gorja i Planinarske kuće Tivanovo. No, danas smo umjesto studeni i crvenih nosića hodali na čak +15 °C. Najljepše od svega, jest činjenica, da smo se unatoč nedaćama i zabranama, uspješno prehodali Krndiju od Kutjeva do Gazija i nazad, jer se na startu okupila malena ekipa (nas 24-ero) i lakog koraka (neprestano držeći distancu i dišući samo na škrge) krenuli kod Tivana i malobrojnih planinara iz Đurđenovca & Vinkovaca. Bio je to susret na najvišem nivou, prije svega srdačan, sa osmijehom, široke ruke, tople domaćinske atmosfere, mljackalo se i podrigivalo…

Bili smo odgovorni, čak i previše, a vrijeme joj, tako lijepo, ugodno, toplo, nula blata, šuštanje lišća, pa taj naš Brankec i njegova ekipa. E da… Opet su nam, po tko zna koji put, priredili lijep doček, ovoga puta i “Mišinu vatru” plus nekoliko običnih ognjišta ispunjenih žarom, pucketanjem i dimom, te nekoliko vrsta kobasica, tlačenica (švargl), mekani kruh, žestoku rakiju…

Ukratko, ostadosmo bez teksta i riječi zahvale, jer trebalo je sve to pojesti. Ah, zar ste sumnjali? Kao prvo nalazimo se u srcu Slavonije, a drugo Gazije i planinari iz tog kraja nisu mačji kašalj, ni kad treba hodati, a kamoli kada je gostoprimstvo u pitanju. A za ozbiljnije hodanje i trčanje tu su Šapice. 🙂 Dobro, dobro, ima tu još dobrih hodača i penjača, ali budimo realni. 😉

Moram se pohvaliti da sam i danas, uspješno i na prepad učlanio neka poznata lica (planinare: Ivana Sović i Dragan X) i jednog pravog trekk and trail trkača koji se odaziva na ime Ivan Lovrić. Jeee. Sad nas je 671. I tako Šapice rastu, a Krndija, Papuk, Psunj, Dilj gora su sve manji, ma minijaturni. Što je to za nas!? Uspjeh i sreća i najveća. 😉

Bilo je lijepo družiti se sa: Kutjevčanima, Virovitičanima, Osječanima, Vinkovčanima, Brođanima, Đurđevčanima, Našičanima… Hvala dečkima i curama u Gazijama, i lijep pozdrav svima. Do novog susreta sa vama, ostajte mi happy and cool. Vidimo se dragi moji…

 Miša Nicinger

 

I nešto za kraj…

U svakoj, ali baš svakoj najavi planinarenja napišem da mrgudi, nadrkani i oni koje se ne žele fotkati ili se prenemažu kad vide kameru NE DOLAZE! Često napišem i da nisu poželjni, i da da oprostite – odjebu! Još jednom molim i apeliram – ostanite kod kuće, idite sami, idite sa sebi sličnima ili se napokon malo socijalizirajte i naučite ponašati u modernom društvu, a vaša privatna stajališta ostavite doma.