Posjet Garić gradu
Garić grad, srednjovjekovna utvrda u Moslavačkoj gori, gotovo jednake povijesne vrijednosti kao i Medvedgrad, još uvijek stoji na svom mjestu i čeka planinare.
Krećem iz Osijeka, točim gorivo u Valpovu. Pratim cestu te pored mene prolaze Donji Miholjac, Slatina i Virovitica. Skrećem prema Kutini i idem kroz meni nepoznata sela. Prije Garešnice odvajam se prema cesti za Čazmu i Bjelovar, a zatim pratim oznake za selo Podgarić i utvrdu Garić grad. Preda mnom se otvara predivna priroda, puna brežuljaka i polja. Kako se približavam Podgariću, tako kao da se vraćam kroz vrijeme. Sve manje i manje razvijena sela.
Dolazim u Podgarić. Stajem autom kod jedne šumske ceste, ali na mobitelu vidim da imam još petstotinjak metara. Idem autom još tih 500 metara i parkiram kod table koja pokazuje ulaz u selo Podgarić.
Iako se do Garić grada može doći i autom uskom asflatiranom cestom, odlučujem se, kao pravi planinar, da ću ovu cestu preći pješice.
Nakon pola sata lagane šetnje stižem do Garića. Info tabla na ulazu pokazuje kako je ta utvrda izgledala prije pola tisućljeća. Ulazak u utvrdu je na vlastiti rizik jer se radi na rekonstrukciji.
Garić grad izgledom me podsjeća na utvrdu u Valpovu. Ima vanjski zid, unutrašnji zid, branič kulu i još neke prostorije. Ovdje sam došao jer je ovdje sakriven jedan geocache. Bacam se u potragu za kutijom, ali trebalo mi je više od pola sata dok sam uspio u svom naumu. Koordinate su izračunate krivo, a utvrda ima puno potencijalnih mjesta za skrivanje. Ipak, na kraju, kutija je pronađena i moje ime upisano.
Nastavljam planinarenje prema vrhu Humka tj najvišem vrhu Moslavačke gore. Razlog – i tamo ima skrivena kutija. Planinarske oznake su dobro markirane a i staza nije zahtjevna, dovoljna i za planinare početnike. Kod jednog prijevoja, do kojeg je moguće doći i autom, odvaja se šumska cesta kojom je potrebno ići 30 minuta do Humke.
Uskoro dolazim na vrh. Na njemu se nalazi tv odašiljač te je sama najviša točka ograđena. Ali u blizini se nalazi neka kućica sa klupama i stolovima, a tamo jedna ekipa iz Kutine došla na nedjeljni izlet. Pozdravljam se sa njima, pronalazim skrivenu kutiju, te pitam koliko treba do vrha Vis. Pola sata, rekoše.
Nastavljam šetnju i zaista, za oko pola sata dolazim do Visa, vrha koji je niži od Humke, ali na kojem se prostire lijep pogled na južnu stranu prema Kutini. Zbog toga je ovaj vrh izabran za točku u hrvatskoj planinarskoj obilaznici pa koristim priliku i udaram pečat u svoj dnevnik. A kao geocacher ovdje sakrivam svoju kutiju pa nek drugi geocacheri imaju razloga doći ovamo.
Vraćam se istim putem, ponovo pozdravljam izletnike na Humki te sam uskoro nazad kod Garić grada. Ovdje već postaje gužva jer ima i drugih izletnika, ali oni su ipak ljeniji jer su došli autima. Dok sam se vraćao pješice prema autu, ususret mi ide jedan auto i pita da li se može dovesti sve do Garić grada. A ja, onako znalački, kao da sam ovdje bio puno puta, kažem da ima svega nekoliko minuta. Srećem i dvije starije planinarke koje su se uputile pješice do Garića. “Odakle ste vi?” pitam. “Iz Križa”, oni će. “A ja sam iz Osijeka.” “Pa da, vidjeli smo osječke tablice na autu” odgovaraju.
Svoj izlet Podgariću završavam posjetom spomeniku poginulima u drugom svjetskom ratu. Lijep spomenik na uzvisini iznad Podgarića, gdje srećem neke izletnike iz Zagreba. I tamo sakrivam jednu kutiju.
Sada već gladan i umoran, jer ipak već oko 5 sati hodam, gledam gdje ima najbliža birtija. Podgarić, nažalost, nema nijedan kafić. Eh, pa onda ni nije selo, nego zaselak. Svoje apetite za hladnim pivom ublažavam u Garešnici, u hotelu zvučnog imena – Hotel Garić.
Nastavljam put prema Virovitici, zastajem kod jednog prijevoja da izvidim situaciju kamo ću slijedeći put doći, i uskoro ulazim u Viroviticu. U centru je bilo neko događanje pa moram ići okolo. Ali put me navodi do jedne trgovine gdje hranim svoja gladna usta.
Putem do Osijeka još pravim pauzu kod Slatine, a kući dolazim poslije pola 9.
Ovo mi je prvo planinarenje na Moslavačkoj gori, ali nadam se ne i posljednje. Iako je cijeli put trajao gotovo 400 km, ipak se može savladati u jednom danu.
Nadam se da ću posjetiti još neka neotkrivena povijesna i prirodna bogatsva.
Valentin – Dr Zagy
