Pohod Slatinskim prigorjem
20.12.2009.
Od gupčeve ulice do startne pozicije ima 20-tak minuta hoda, probijamo se uglavnom lijepo očišćenim cestama i pločnicima, i tek povremeno gazimo duboki snijeg na mjestima gdje ne žive ljudi ili zimska služba nema mogućnost aktivnog sudjelovanja. Može se reći kako ove godine zima nije uspjela iznenaditi zimsku službu i komunalne djelatnike, svi su nekako na visini zadatka, i ciča zima i vrijedni čistači – svaka čast. 😀
Ispred zgrade šumarije u zadano vrijeme, okupila se mala ali odabrana ekipa i preko nekoliko do zuba naoružanih planinara, sve skupa sedam ljubitelja friškog zraka i hodanja kroz snijegom prekriveno slatinsko prigorje. Djelom su to stari članovi neformalne planinarske udruge, nadaleko poznate kao Slatinske šapice; Željko, Ivona i moja malenkost, zatim Antonija kojoj ovo nije prvi put, i novopridošli zaljubljenici u prirodne ljepote; Zvonimir, Zdenka i Lucija.
Odmah po izlasku iz grada, započinje uspon i raste unutarnja temperatura, pa iskusni planinari sa cipeletinama i gamašama na nogama zauzimaju čelne pozicije, kako bi ostatku skupine olakšali probijanje kroz visoki snijeg. Prolazimo pokraj vinograda od Zdenka Korlevića i uočavamo prve planinarske markacije koje su Slatinske šapice postavile prije pola godine. Pojedine markacije su sitne i slabo uočljive iz daljine, jedan dio marki nije dovršen jer smo u fazi priprema i čišćenja stavili samo bijelu podlogu, a crvena zbog nedostatka ljudstva nije došla na red… Još uvijek se vijore naše PVC trakice od plina koje smo zaklamali u nekoliko istraživačkih pohoda kroz Slatinsko prigorje.
Što više reći, osim da nam je bilo toplo oko srca kada smo ugledali sve te male i velike crveno bijele markacije, strelice na križanjima i žute trake kako lepršaju na vjetru i pokazuju ispravan put. Nažalost, osnivači šapica su uspjeli tijekom nekoliko samostalnih akcija iskrčiti i markirati tek jednu petinu predviđene staze, stoga je za budućnost potrebita akcija širih razmjera i uključenje ostalih šapica, kako bismo i mi stazu za pohode imali. Da možemo s ponosom hodati i pozvati planinare iz; Osijeka, Našica, Belišća, Kutjeva, Požege, Gazija, Velike, Virovitice, Ludbrega i Novske u goste, recimo za dan grada 2010. jer smo mi kod njih često bili u gostima i na pohodima. Otom-potom, valjda ćemo uspjeti skupiti kritičnu masu zainteresiranih i nekoliko kantica boje da to odradimo do kraja. 😐
Poslije sat vremena hoda, ekipa rumenih obraza veselo cvrkuće i pretresa svakodnevne teme i dileme; posao, kulinarstvo, planinarska oprema, gdje je tko bio… Pohod teče glatko i bez poteškoća, tek povremeno najmlađa članica ima pritužbe na hladne nožne prstiće, ali ne posustaje i hvata korak sa starijima dok zadovoljno brbljaju i hrabro grabe naprijed.
[ad#utext]
Na pola pohoda malo zastajemo da poput Hobita malčice čalabrcnemo to jest gablecujemo; sendviče, suhe smokve i jabuke, medenjake, čokoladice sa integralnim žitaricama i voćem, a zatim se energiziramo vodom, cedevitom, coca-colom i ledenim čajem. Znate kako to ide – koliko ljudi toliko ćudi i izbora hrane. 🙂
Povratak u civilizaciju donosi neopisivu lakoću pokreta našim umornim nogama i zadovoljan osmijeh na Lucijino lice. Grad je prepun života, odmah na ulasku nas pozdravljaju psi, djeca na saonicama, sugrađani sa lopatama za snijeg i miris civilizacije (čitaj hrane). Do slijedećeg susreta sa vama – doviđenja i ostajte nam dobro. Svi vi što ovo čitate i maštate o tome da jednom preskočite obrok, rođendan ili drijemanje pred televizijskim ekranom, savjetujemo da se odazovete na buduće pozive i povedete; prijatelje (možete i neprijatelje), rođake, voljene osobe, djecu i roditelje na pohod iz snova i vratite bez poneke litre znoja. 😉
I još nešto, ne zaboravite baciti pogled na našu fotogaleriju.
Miša Nicinger
