Pohod na -12°C + SLV (sjeverni ledeni vjetar)
26.12.2010.
Iz opravdanih razloga iz Slatine kreće samo jedna, jedina, jedinstvena Šapica (čitaj bigfoot šapetina) to jest ja. 🙂 E pa šta? Nek’ se zna! 😉 Poslije neprospavane noći (briga i sekiracija) ustadoh u 07:45h s ciljem da u 08:50h startam sa ISPO ekipom sa Vučjaka kamenskog. U Slatini -4.5°C bez snijega, Voćin tek malo pahulja, na Djedovici nema puno snijega ali je ralica već prošla, a temperatura se spustila na -6°C.
S onu stranu Papuka manje snijega, ali ga na momente ipak ima…
Na cesti tu i tamo nailazim na komade stijene (odron) i razmišljam kako to nije baš dobro ignorirati, utjeha mi je ralica koja će to zasigurno maknuti… Na jednom mjestu uočavam poveći kamen sa suprotne strane i odlučujem stati kako bih ga bacio u potok i isprobao gume (može li se krenuti na snijegom prekrivenoj uzbrdici). U tom trenutku me obilazi automobil VT registarskih pločica i ostavlja u snježnoj mećavi pokraj odlomljene stijene. Mislim se u sebi “Eh, ni ti Virovitičani nisu kao što su nekad bili!” kasnije se ispostavilo da je to naša Mirjana žurila na susret s onu stranu planine. Nadljudskom snagom bacam kamenu gromadu u potok jer se tim putem trebam vratiti pa ne bi bilo zgodno nagaziti je… Nekad sam vozeći bicikli od Slatine do Zvečeva obvezno zastajkivao i micao stijene & kamenje sa asfalta, i usput spašavao puževe, žabe i kukce od sigurne smrti. 😉 Da, da, takav sam ja. Bio sam Biciklistički GSS puno prije mnogih. 😉
A na Vučjaku kamenskom sjatila se tako reći cijela Slavonija: Davor iz Osijeka, Mirjana iz Virovitice, Žare iz Pakraca, moja malenkost iz Slatine, a Požežana, Pleterničana i kršnih momaka iz okolnih sela u neograničenim količinama: Miro, Dražen, Davor, Lojza, Cigo, Sadik, Luka Ćirko, Zdravko Zrnčić i dakako “Emina sa baklavama i urmašicama punjenim čokoladom i orasima”. 🙂 Sve skupa 13 ISPO-vaca!
Evo i kako je izgledao naš današnji pohod kad se pretvori u riječi: Lula (Leštat) – Bogdaška kosa – Kaluđerska kosa – Velika Velinca – Jugozapadni greben Papuka – radarska postaja (full pick) – Krečane – Kobiljsko brdo – Kamengrad – Lula – hvala Miro. 😉 Sve skupa 6 sati i 45 minuta umanjeno za cca 20 minuta jer smo na “full pick” lokaciji popili čaj (kako tko), poklopali sve kolačiće, prozborili koju pametnu i neobaveznu, uživali, bili, vidjeli, ugrijali se… Hvala domaćinima sa radarske postaje na iznimnom dočeku od strane voditelja postaje i cjelokupnog osoblja na ovom uistinu nesvakidašnjem provodu.
Riječ dvije o događanjima na pohodu.
Vidjeli smo preko nekoliko srna kako graciozno skakuću preko prosjeke gdje tzv. zaljubljenici u životinjski svijet (čitaj lovci) ne mogu sa svojim dugim cijevima i kratkom pameću. Lijepo ih je vidjeti, još ljepše znati da su žive, zdrave i uspješne u skrivanju od mrskih dvonožaca. “Četiri noge dobre, dvije noge loše – be, be, be!”.
Snijega nije bilo puno ali je zato sjeverni ledeni vjetar spuštao temperaturu sa normalnih -12°C na dvostruko nižu vrijednost. Tako da smo koristili svu garederobu, i dvostruke i trostruke kape (tražila se potkapa više) kako bismo se malo zaštitili od opakog i nemilosrdno šibanja SLV-a. Bio je to moj prvi susret sa ovako niskom temperaturom i prvi problemi sa opremom (jakna, gamaše, rukavice, kapa) sve se pokazalo nedostatnim! Znao sam da mi oprema nije za Himalaju, a sada znam da nije ni za Papuk, a Velebit, Dinaru i Alpe neću niti spominjati. Bolna je spoznaja da za iole ozbiljnu planinarsku odjeću i obuću treba izdvojiti 3-4 tauzenke kuna i tek tada ste spremni za ovakve uvjete na pohodima. 🙁 GSS-ovci su standardno dobro obučeni, dio ISPO-vaca također i sada treba šparati ili pohitati na ‘postbožićne’ rasprodaje kako bi se došlo do kakvog komada pl. obleke.
Na trenutke je cijeli ISPO izgledao kao kakva prava ekspedicija na osmatisućnjak, a katkada kao obezglavljena karavana u pješčanoj oluji (onako zamotani i zakukuljeni). 😉
Što više dodati!? ISPO-vci su na kratko odnijeli pobjedu, bolje rečeno preživjeli surove uvjete, i dokazali sebi, a zatim i svim drugima kako još nisu za bacanje i recikliranje, a to morate priznati uopće nije mala stvar!
P.S.
A gdje Ivona? Ona je nekoliko sati strpljivo vezivala čvorove, preskakala ograde, spuštala se na konopu sa raznim napravama, vježbala preživljavanje, oživljavanje i spašavanje… Kako je mlada dama krenula očito je da na nju možemo računati u dobru ali i u zlu.
Fotke sa mjesta događanja kao i uvijek možete pogledati u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger
