Plava trava zaborava
18.11.2012.
Današnju priču započinjem stihom iz žalopojke “Konjuh planinom vjetar šumi bruji, lišće pjeva žalovite pjesme, borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedno do drugoga…” Pjesma je mnogo sjetna i što je najvažnije ne poziva na rat i mržnju poput nekih današnjih koje su sve samo ne tužne. 🙁
Ova mi se pjesma počela vraćati u misli tek kad sam zahvaljujući osnivačici Šapica otkrio čari planinarenja i ako baš želite znati – kada sam spoznao da je Konjuh ime planine. 🙂 U ta pradavna vremena nisam niti znao da postoje: Papuk, Psunj, Krndija i kakav je osjećaj hodati po tim ispupčenim mjestima na prašnjavom plastičnom zemljovidu što je u osnovnoj školi ležao na stolu (ili možda visio na zidu) tamo negdje u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Stoga vas uopće ne treba čuditi moja slijedeća izjava koja je posuđena iz kultnoga filma “Sjećaš li se Dolly Bell” u režiji planetarno poznatog Emira Kusturice, a glasi ovako “Svakoga dana u svakom trenutku sve više napredujem”.
No dobro! Dosta je bilo prepisivanja, tuđih umotvorina iz prohujalih vremena i vratimo se u sadašnjost u kojoj su mi oči poput dva krumpira, jer sam zaspao u 05:00 h, ustao u 08:00 h i ubrzo započeli proboj kroz more kišnih kapi i sveopće sivilo iznad Slatine, da bi u konačnici nošeni na krilima oktana, stigli do Jankovca i prvih sunčevih zraka.
A tamo – nigdje nikoga! Na startnoj crti pojavilo se samo nas troje: Jasna, Ivona & moja malenkost i eto nas kako grabimo prema Šumarskom fakultetu, Tisovcu i Trišnjici. Putem srećemo planinare iz Požege, Slatine, Osijeka i skupinu simpatičnih studenata iz Zagreba koji bi svoj boravak u prirodi radije zamijenili urbanim okupljalištima mladih u kakvoj zgradi od betona i stakla. 😉
Unatoč slabašnom odazivu Šapica – pohod je protekao u ugodnom društvu, ujednačenom tempu i dobrom raspoloženju. Šuštanje lišća, XXL sendvič, pogled sa vrha, meka podloga, malo ISPO-a u povratku i pas čuvar koji nas je pratio dobrim dijelom.
Pozdravljam gospodina Davora Subića i njegove dvije cure kojima nisam zapamtio ime, kao i sve vas što se niste odazvali, a trebali ste. Mogli ste tijekom 6 satnog pohoda uživati u zaštiti bogova šuma i planina, upijati mirise i okuse, puniti baterije za nove radne pobjede ili malčice odvaditi masnoću iz prepunih rezervoara. 😉
Do novog susreta sa vama, ostajte nam dobro i znajte da smo mnoge olajavali i spominjali. Nedostajete nam i rado bismo se ponekad s vama znojili. No ako ste imali preča posla – progledati ćemo vam kroz prste, a već slijedeći put ćete dobiti neopravdani iz tjelesne kulture i zdravog života.
Miša Nicinger
