Papuk – uzduž i poprijeko
13.06.2009.
Pješački pohod započinje u 11:00h po srednje europskom vremenu, a završava u 21:00h – pa se Vi sada mislite. 🙂 Dobro, dobro, priznajem – skoro sat vremena smo brali borovnice na Mališćaku. Ipak kada i to uzmemo u obzir opet nam ostaje 9 sati čistoga hoda, a to morate priznati uopće nije loše…
Ivona odustaje o prvotnoga plana koji nije do kraja razradila ili sam joj pomutio planove svojim prigovaranjem pa odluke donosi onako “u letu”. Povremeno popušta uzde i korigira smjer, iako dobro zna kako sam ja za orijentaciju u prirodi i planiranje ruta blago rečeno – izgubljen slučaj. 😉 Sve u svemu, ostavili smo Požeško gorje za neku drugu priliku, kao i pentranje na vrh Tisovac i Kanjiška glava te smo krenuli silovito s Jankovca put Nevoljaša, Lapjaka, Tauberovih stjena, Velike, Turjaka, Mališćaka, Orahovih voda, Ivačke glave, Anđine kolibe, Majerovih livada i vratili se na Jankovac, vukući noge. E baš smo blesavi! Umjesto 9 sati ljenčarenja na travi, uz cvrkut ptica, mi hodamo cijeli dan kao da moramo…
Na Jankovcu u 11:00h nigdje nikoga iako je vrijeme prekrasno, sunčano, milina jedna.. U šumi je mjestimice vlažno i sklisko ali zato ugodno. Jedinu poteškoću stvaraju nam poveće količine polomljenih grana koje su posljedica olujnog vjetra od prije neki dan. Čak su i neke markacije završile na tlu jer su domaćini podlegli snažnim naletima. One velike grane potrebno je preskakati ili zaobilaziti u širokom luku, ipak daleko je teže hodati po bezbrojnim i napola trulim komadićima s obzirom da ih ima u ogromnim količinama. Kao i uvijek najprohodniji su šumski putovi na kojima nema većih iznenađenja osim sklizanja. 😉
Već na Nevoljašu imamo prekrasan pogled na sve strane, što u prethodnim mjesecima nije bio čest slučaj. Na putu od Nevoljaša do Lapjaka često smo prinuđeni zastati kako bismo obrstili šumske jagode koje su nam se našle na putu. Ukusni, sočni, slasni, crveni plodovi naprosto se tope u ustima mmm. Prije Lapjaka Ivona je prinuđena uništiti zalihe malina i šumskih jagoda kako bi napravila mjesta za borovnice u svojoj plastičnoj posudici za voće. To je toliko potreslo da je neko vrijeme hodala crvenih usana. 😉 Nažalost borovnica na Lapjaku skoro da nema, to jest ima ali u zanemarivim količinama. 
Možda ih je netko prije pobrao ili naprosto iz nekog razloga nisu rodile. Priznajmo i to da su upravo sočni i kiselkasti plodovi u velikoj mjeri krivac za odabir staze na ostatku pohoda. Tako je to kada se poželi probati pravi 100% čaj od borovnice. 🙂 U dva skoka prevaljujemo rastojanje do vjerojatno najljepših stijena na Papuku – Tauberove stijene odakle se pruža prekrasan i kristalno čist pogled na cijelu “Zlatnu dolinu”. Klik, klik, klik dakako foto aparatima i krećemo na opaki spust prema Velikoj. Uh, usponi nisu ništa naspram spusteva! Trebalo bi kombinirati planinarenje i paraglajdiranje odnosno zmajarenje. 😉 Lijepo se uspentramo na neki vrh, upišemo se u knjigu i lupimo žig, a zatim se sjurimo 140km/h nošeni na krilima vjetra u dolinu…
Na Veličkim bazenima vrište djeca i time nam maksimalno otežavaju spust. Trebalo bi alocirati planinarsku stazu, tako da ne prolazimo pokraj bazena ili zabraniti djeci pljuskanje vodom, ukinuti smijeh i vrisku kako bi umorni planinari lakše pohodili taj dio grada. 😉 Šalim se naravno… Uglavnom, bježimo glavom bez obzira od bazena i skrećemo desno prema Mališćaku. Za oko mi zapinje jedna građevina od kamena i drveta, pokrivena “biberom”. Netko je sagradio u dvorištu nusprostorije sa lijepim svodovima i tamo smjestio stol i klupe, posadio biljke – oku ugodno, funkcionalno i za svaku pohvalu. 
Od grada do skretanja za Mališćak imamo nekoliko kilometara asfaltne i makadamske ceste, bez imalo hlada. Osim spusta, koji je standardno težak, upravo je ta cesta najdosadnija i najteža dionica na ovom našem “malom” pohodu. Istog trenutka po ulasku u šumu zaboravljamo cestu i uživamo u hladovini, cvrkutu ptica i dakako hodanju. 😉 Ma da, znamo i mi da je lakše prežderavati se i ležati nego hodati… Sve ima svoje zašto, o da….
Dodajmo i to da su markacije standardno dobre, a posebno je zanimljivo vidjeti one maštovite… Na primjer imamo standardni crveni i bijeli krug ali je iz bijelog povučena lijepa mala strelica, iako je običaj da se iz vanjskog crvenog kruga izvuče crvena crta koja pokazuje smjer.
Vidikovac na Mališćaku pružio nam je impresivan pogled. S obzirom da se vjetar razmahao, a odjeća natopljena od znoja nisam mogao dulje uživati u pogledu. 
Kad malo bolje razmislim nije to pošteno – cijeli dan se penjati i spuštati da bi se samo kraće vrijeme zadržali na vrhu! Težimo usponima (bez padova) a kada smo napon gore, onda smo iz raznih razloga prisiljeni na brzi povratak dolje… Ili smo mokri od znoja ili gladni ili će mrak ili je ovo ili je ono! Uvijek se sve svodi na beskrajno dugo penjanje i spuštanje, a užitak na vrhu je tek minijaturni dio cijele zabave – nešto poput vrhunca u seksu. 😉 Mališćak nas je počastio slasnim bobicama Borovnica (bez brige ostavili smo dovoljno i za Vas) koje uistinu nije lako brati i treba se vraški pomučiti za nekoliko stotina grama ovog turbo ukusnog i zdravog šumskog voća.
Sa Mališćaka štrumfamo prema Ivačkoj glavi i na jedno mjestu imamo “Y” i umjesto da nastavimo ravno skrećemo lijevo, obilazimo brdo i opet dolazimo na isti put. Nepotrebna komplikacija sa markacijama, usudio bih se reći jer smo bespotrebno hodali više stotina metara dulje i dalje blatnjavom šumarskom cestom… Svaka škola se plaća! 😉 Nije to strašno ali kad imaš iza sebe 7-8 sati hoda… 
Ivačka je sa južne strane zarasla u korov i koprive ali je zato gore na vrhu kao u bajci. Hm, hm, kad bolje razmislim ne sjećam se niti jedne bajke u kojem su glavni likovi planinarili!? Nema veze, to se samo tako kaže… 🙂 Pečuh, njihovo gorje i ružni kamenolom su pred nama, kao na dlanu. S obzirom da je 19:30h nismo imali vremena za čekanje zalaska sunca na Ivačkoj glavici iako bi to zacijelo bio impresivan “photo session”. Drugi put, možda…
Na spustu mnogobrojne članice Šapica stavljaju gamaše kako bi se zaštitile od opekotina, zbog čega su koprive ostale kratkih rukava. 😉 Nije ni koprivama lako! Zamislite samo, poslije dugog iščekivanja, pojave se slasni komadi mesa koje ne mogu pomilovati svojim otrovnim završecima. 🙂 Svladali smo gusti korov i opaki spust na starom šumarskom putu i eto nas na Anđinoj kolibi. Tamo grickamo šumske jagode (ima ih na samom križanju) i nastavljamo prema Nevoljašu. Dakako na pola puta skrećemo lijevo (pokraj 30cm visokog putokaza za Jankovac) i spuštamo se do našeg malog karavana.
Žao nam je što niste bili sa nama na ovom malom i slatkom 10 satnom pohodu. Možda se sretnemo u idućem životu ili na idućoj planini – tko zna…
Miša Nicinger
