Papuk na Velebitu

07.11.2009.

crnopac_3Ovoga puta Šapice hitaju na Velebit brzom-brzinom u Fordu Mondeu, kako bi realizirali unaprijed dogovoreni obiteljski pohod u sastavu svi “mi” ali bez gospođe mame 😉 ili poimence: Stjepan Lozić, Miša Nicinger, Ivona Lozić i Filip Lozić. Dan počinje bez imalo kiše (zamislite) i sa pokojom zrakom sunca, temperatura na jadranskoj obali je više nego solidna cca 12°C, a želja za boravkom u prirodi povelika.

Pohod predstavlja kompromis između želja i mogućnosti koje vladaju u našoj četveročlanoj skupini, što je uobičajeno kada se sretnu; stari i mladi, dugošetači i dugovozači. 🙂

Prijedloga je bilo preko nekoliko, a zadnja je po običaju bila Ivonina (tek da se zna). Sukladno dobu godine, duljini dana i mogućnostima skupine Iv je odabrala hodačku avantaru nadaleko poznatim dijelovima južnog Velebita na kojima nitko od nas nije nogom kročio – Crnopac, Kita Gačešina, Put malog princa, Bili kuk, Planinarsko sklonište Crnopac – poznato i kao Koliba Tetkove družine… Sve to skupa zahtjeva dva dana za obilazak i uživanje, stoga smo se automobilom vozili asfaltnom cestom do putokaza Crnopac na kojem piše: vrh – 3:30 do 4 sata hoda, sklonište 1 sat i 30 minuta hoda. Tu parkiramo i hodamo solidnom makadamskom cestom, bez ijedne markacije ali zato prepunom zmija 😉 do mjesta gdje skrećemo u šumu i Velebit se pretvara u Papuk, a podloga postaje mekša od perja. Gusto i debelo drveće sa puno polomljenih i izrezanih stabala, i silne količine zelenog lišća, divljeg šipka i gljiva Bukovača. Cjelokupna scenografija u tren oka teleportira Šapice na Papuk što za posljedicu ima naslov ove priče “Papuk na Velebitu”.

Markacije su na dijelu odvajanja sa makadama katastrofalne i jedva vidljive, ali su zato sa druge strane upravo štrumftastične. 🙂 Najveći dio staze markacije su uredne, obnovljene i guste, iako ima dijelova gdje su takoreći nevidljive, ali postoje. Sve u svemu nemamo značajnijih primjedbi na marku niti na putokaze na koje smo nailazili. 😉

crnopac_2Poslije 86 minuta hoda stigli smo do prekrasno uređenog skloništa Crnopac od HPD-a Paklenica iz Zadra, koje je smješteno na 1.137 metara nadmorske visine. Temperatura na vrhu spustila se na samo dva stupnja iznad nule, a u skloništu na ugodnih 7°C. Sklonište je prava pravcata planinarska kuća sa izuzetno maštovitom i kvalitetnom gradnjom te raznoraznim sitnicama koje život znače. Unutrašnjosti ima malenu i lijepu ostavu, puno hrane, posuđa, stolić i par stolica, puno začina, ića i pića, spavaćih mjesta ima za 6-8 planinara odnosno i više ako se poredaju poput sardina, tu je i funkcionalna peć na drva sa dobrim dimnjakom, raznovrsni alat, a vani je drvarnica, wc, stolovi i klupe, ogroman kamin za roštiljanje, ražanj i peka. Zatim sklonište ima vlastito vodocrpilište koje se sastoji od oluka i cijevi za skupljanje kišnice u podzemni rezervoar opremljen sa klipnom pumpom za vodu. 🙂 Sve to skupa nalazi se na neviđeno lijepom mjestu okruženom bezbrojnim Velebitskim vrhovima, vidicima, dubokim ponorima i vrtačama, pećinama i jamama, i niti malo pitomim stijenama (oštre i skliske poput škrapa). Ukratko mjestašce kao iz bajke, koje može zadovoljiti najrazličitije interese svakog zaljubljenika u planine, bilo da želite mir i tišinu, dobar pogled, bezbrižno lutanje i istraživanje, opasno penjanje i spuštanje ili tražite sigurno i toplo utočište.

crnopac_1Malo smo prošetali oko kućice, a zatim krenuli nazad do Staze malog princa i zadržali se na Vidikovcu iznad Dvora, gdje smo malčice prezalogajili, fotkali i okrenuli cipele prema automobilu. A što reći osim da ovaj dio Velebita potpuno drugačije izgleda od onoga viđenog u kanjonu Velika Paklenica, na usponu prema Crnom vrhu ili Anića kuku, ovo je uistinu potpuno drugačiji krajolik koji nudi novi pogled na Velebit i potpuno drugačija iskustva na pohodu (penjanje uz sajle, provlačenje, škrape, zahtjeve uspone, skliske stijene, veličanstvene špilje i usjeke u stijenama. Stoga niti malo ne čude nazivi poput: dvor, dvorska vrata, konoba i tome slično. Zaboravio sam spomenuti da staza u početnom dijelu obiluje divljim šipkom od koga se radi najbolja domaća marmelada na svijetu, dakako uz puno truda, jer kao što znamo ništa ne pada sa neba osim kiše i snijega. 😉 Kišica je i na ovom pohodu malo roskala ali se na sreću nije razmahala i značajnije pokvasila ionako vlažan teren.

Da ne duljim puno ovu priču, iako bih po impresijama mogao puno toga napisati, naš je mali obiteljski pohod potrajao nešto više od 4 urice, uz zaključak kako moramo ovdje ponovno doći i obići cijelu stazu malog princa, popeti se na vrh i istražiti sve uzduž i poprijeko, to jest onoliko koliko je moguće prehodati u dva dana. S obzirom na težak teren i svekolike opasnosti koje vrebaju na svakom koraku, na Crnopac ćemo se vratiti kada dani budu dulji, manje skliski i puno topliji. 🙂

Miša Nicinger

 

2 comments

  • zlatko

    Sto mi se svidjaju ti dalmatinski nazivi – Crnopac, Kita Gačešina, Put malog princa, Bili kuk…
    Pravo narodno blago (malo smijesno, ali iskreno, izvorno).

    Pozdrav ekipi. Hvala za reportazu.

  • Hvala, Zlatko. Upravo sam stavila kratki tekst na slatina.net. Baci pogled tamo a slobodno se registriraj i na forumu (a možeš i na ovom) pa ćemo dogovoriti već neki zajednički pohod. Papuk je perdivan u svako godišnje doba, ali ja ipak jedva čekam snijeg 🙂