Papuk na Velebitu
07.11.2009.
Ovoga puta Šapice hitaju na Velebit brzom-brzinom u Fordu Mondeu, kako bi realizirali unaprijed dogovoreni obiteljski pohod u sastavu svi “mi” ali bez gospođe mame 😉 ili poimence: Stjepan Lozić, Miša Nicinger, Ivona Lozić i Filip Lozić. Dan počinje bez imalo kiše (zamislite) i sa pokojom zrakom sunca, temperatura na jadranskoj obali je više nego solidna cca 12°C, a želja za boravkom u prirodi povelika.
Pohod predstavlja kompromis između želja i mogućnosti koje vladaju u našoj četveročlanoj skupini, što je uobičajeno kada se sretnu; stari i mladi, dugošetači i dugovozači. 🙂
Prijedloga je bilo preko nekoliko, a zadnja je po običaju bila Ivonina (tek da se zna). Sukladno dobu godine, duljini dana i mogućnostima skupine Iv je odabrala hodačku avantaru nadaleko poznatim dijelovima južnog Velebita na kojima nitko od nas nije nogom kročio – Crnopac, Kita Gačešina, Put malog princa, Bili kuk, Planinarsko sklonište Crnopac – poznato i kao Koliba Tetkove družine… Sve to skupa zahtjeva dva dana za obilazak i uživanje, stoga smo se automobilom vozili asfaltnom cestom do putokaza Crnopac na kojem piše: vrh – 3:30 do 4 sata hoda, sklonište 1 sat i 30 minuta hoda. Tu parkiramo i hodamo solidnom makadamskom cestom, bez ijedne markacije ali zato prepunom zmija 😉 do mjesta gdje skrećemo u šumu i Velebit se pretvara u Papuk, a podloga postaje mekša od perja. Gusto i debelo drveće sa puno polomljenih i izrezanih stabala, i silne količine zelenog lišća, divljeg šipka i gljiva Bukovača. Cjelokupna scenografija u tren oka teleportira Šapice na Papuk što za posljedicu ima naslov ove priče “Papuk na Velebitu”.
Markacije su na dijelu odvajanja sa makadama katastrofalne i jedva vidljive, ali su zato sa druge strane upravo štrumftastične. 🙂 Najveći dio staze markacije su uredne, obnovljene i guste, iako ima dijelova gdje su takoreći nevidljive, ali postoje. Sve u svemu nemamo značajnijih primjedbi na marku niti na putokaze na koje smo nailazili. 😉
Poslije 86 minuta hoda stigli smo do prekrasno uređenog skloništa Crnopac od HPD-a Paklenica iz Zadra, koje je smješteno na 1.137 metara nadmorske visine. Temperatura na vrhu spustila se na samo dva stupnja iznad nule, a u skloništu na ugodnih 7°C. Sklonište je prava pravcata planinarska kuća sa izuzetno maštovitom i kvalitetnom gradnjom te raznoraznim sitnicama koje život znače. Unutrašnjosti ima malenu i lijepu ostavu, puno hrane, posuđa, stolić i par stolica, puno začina, ića i pića, spavaćih mjesta ima za 6-8 planinara odnosno i više ako se poredaju poput sardina, tu je i funkcionalna peć na drva sa dobrim dimnjakom, raznovrsni alat, a vani je drvarnica, wc, stolovi i klupe, ogroman kamin za roštiljanje, ražanj i peka. Zatim sklonište ima vlastito vodocrpilište koje se sastoji od oluka i cijevi za skupljanje kišnice u podzemni rezervoar opremljen sa klipnom pumpom za vodu. 🙂 Sve to skupa nalazi se na neviđeno lijepom mjestu okruženom bezbrojnim Velebitskim vrhovima, vidicima, dubokim ponorima i vrtačama, pećinama i jamama, i niti malo pitomim stijenama (oštre i skliske poput škrapa). Ukratko mjestašce kao iz bajke, koje može zadovoljiti najrazličitije interese svakog zaljubljenika u planine, bilo da želite mir i tišinu, dobar pogled, bezbrižno lutanje i istraživanje, opasno penjanje i spuštanje ili tražite sigurno i toplo utočište.
Malo smo prošetali oko kućice, a zatim krenuli nazad do Staze malog princa i zadržali se na Vidikovcu iznad Dvora, gdje smo malčice prezalogajili, fotkali i okrenuli cipele prema automobilu. A što reći osim da ovaj dio Velebita potpuno drugačije izgleda od onoga viđenog u kanjonu Velika Paklenica, na usponu prema Crnom vrhu ili Anića kuku, ovo je uistinu potpuno drugačiji krajolik koji nudi novi pogled na Velebit i potpuno drugačija iskustva na pohodu (penjanje uz sajle, provlačenje, škrape, zahtjeve uspone, skliske stijene, veličanstvene špilje i usjeke u stijenama. Stoga niti malo ne čude nazivi poput: dvor, dvorska vrata, konoba i tome slično. Zaboravio sam spomenuti da staza u početnom dijelu obiluje divljim šipkom od koga se radi najbolja domaća marmelada na svijetu, dakako uz puno truda, jer kao što znamo ništa ne pada sa neba osim kiše i snijega. 😉 Kišica je i na ovom pohodu malo roskala ali se na sreću nije razmahala i značajnije pokvasila ionako vlažan teren.
Da ne duljim puno ovu priču, iako bih po impresijama mogao puno toga napisati, naš je mali obiteljski pohod potrajao nešto više od 4 urice, uz zaključak kako moramo ovdje ponovno doći i obići cijelu stazu malog princa, popeti se na vrh i istražiti sve uzduž i poprijeko, to jest onoliko koliko je moguće prehodati u dva dana. S obzirom na težak teren i svekolike opasnosti koje vrebaju na svakom koraku, na Crnopac ćemo se vratiti kada dani budu dulji, manje skliski i puno topliji. 🙂
Miša Nicinger
* * *
Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr
* * *
Sto mi se svidjaju ti dalmatinski nazivi – Crnopac, Kita Gačešina, Put malog princa, Bili kuk…
Pravo narodno blago (malo smijesno, ali iskreno, izvorno).
Pozdrav ekipi. Hvala za reportazu.
Hvala, Zlatko. Upravo sam stavila kratki tekst na slatina.net. Baci pogled tamo a slobodno se registriraj i na forumu (a možeš i na ovom) pa ćemo dogovoriti već neki zajednički pohod. Papuk je perdivan u svako godišnje doba, ali ja ipak jedva čekam snijeg 🙂