Papučki maraton 2019.

08.06.2019.

Ovako je utrka izgledala iz ugla jedne rekreativke, početnice… Jedva sam dočekala start utrke, potpuno nabrijana i spremna na “JAKO”. No, već nakon 500 m raspoloženje je počelo opadati. 🙁 Sve veće uzbrdice i teška staza su me počele tjerati na razmišljanje o odustajanju. Organizatoru sam psovala u sebi i pitala se je l’ mi ovo trebalo?!? Nakon polovice utrke sam vidjela da slijedi spust. Spust kao  “SVIJETLO”. Ponovno preokret u glavi, a ja neopisivo sretna. Adrenalin luduje, a ja sve brža… Ulazeći u zadnji kilometar imala sam osjećaj da letim, da ne moram nikada stati. Završila sam utrku kao DRUGA! Beskonačna sreća… I na kraju najslađi dio, pivica… ekipica…♡

Ivana Devald

Zahvaljujem se Ivani na ovom lijepom osvrtu i čestitam na 2. mjestu.

Drax svoj osvrt na Papučki maraton, na kojem je istrčao dva kruga (42km) započinje riječima: Brutalno ekstreman! Ali evo, nakon 5,35 sati trčanja sve bi ponovio opet. Poštujem Zagreb i Sljeme ali moje osobno mišljenje da je Papuk puno teži za istrčati… Elevacija 1.735 metara… Max otkucaji srca 204 i da ne davim više… Moram zahvaliti Angelu na organizaciji… Svim polumaratoncima na 21km i onima koji su trčali 11 km i morali nas čekati dok se mi dovučemo… Baraberi na okrijepama čista 10-ka… Hvala Kruni što je samnom podijelio jedan krug i kad mi je bilo najteže pravio mi društvo… Kad čuješ “Bravo Drax!” od Damira Krigla trkačke legende dobiješ dodatnu snagu… Hvala svima na prekrasnom dočeku u cilju… Vidimo se na godinu… 

Goran Draksler

S obzirom da je Goran jedini od muškaraca istrčao paklenih 42 km sa izvrsnim vremenom i pokazao da su Slatinčani najbolji 🙂 moram ga učlaniti u Šapice. 😉

A što dodati? Dan lijep, sunčan, sa temperaturom koja je primjerena sredini kolovoza, dakle vruć, suh kao barut, a na usponima onako baš neugodno i pomalo paklen. 🙂 No, zato smo se okupili, jer cilj nam je pokazati što možemo i kakvi smo kad nam se suprotstavi moćni Papuk & Krndija, visoka temperatura i sudionici željni slave i medalja. Ah… 😉

Polumaratonska staza od Jezera u Duzluku (378 m/nv), do vrha Kapavac (792 m/mv) je naporna, naprosto jer se neprekidno penjemo. Imamo tek malo odmora na spustu sa Kapavaca prema Međi, a onda je uslijedio iznimno zahtjevan uspon na Petrov vrh (701 m/nv).

Je, da, tako je, slažem se… i uspon na Kapavac je zahtjevan, ali tada još nismo previše umorni… Mišići tek na drugom usponu počinju vrištati ali to nije ništa naspram spusta sa Petrovog vrha. Uf, opasno i nestabilno kamenje, patike se zaglavljuju između procijepa, pa korijenje, grane, zapinjanje i stalna opasnost od pada, ozlijede… Noge se sapliću, prsti nabijaju, a zbog kočenja vrište pojedine skupine mišića koje preuzimaju opterećenje.

A onda makadam i beskrajno, dugačko i nimalo zabavno tabananje, manje više sve do Duzluka. OK, ne baš stalno, povremeno skrećemo u šumu, uspon, spust, opasnost na sve strane. No, to je trail – ono zbog čega smo tu…

Organizatori su napravili sve što je bilo u njihovoj moći da privuku što veći broj sudionika (trkača, biciklista, ratnika) nažalost samo se danas održava čak 6. utrka na različitim lokacijama. Ukratko, imamo inflaciju utrka i manjak stanovnika odnosno sudionika da to sve popune.

Nemam većih primjedbi na organizaciju, osim jedne sitnice, majice su ogroooomne. Piše “L” a u stvarnosti je to “XXXL”. A što da se radi? Sve drugo je bilo na zavidnom nivou, markacije, orkrijepa, volonteri, ručak, osvježavajući napitci, glazba, mjerenje vremena, mjesto i vrijeme radnje.

Unatoč stvarno dobrim markacijama i činjenici da taj kraj poznajem jako dobro, na povratku sam u Duzluku uspio na kratko zalutati. 🙂 Umjesto da skrenem lijevo prema jezeru otišao sam preko potoka desno do crkve na brdu i vratio se. Ah. Istrčao sam više od drugih. Jeeee 😉

Nažalost, mnogi od nas su ubacili od 20 do 40 kn u onaj usrani parking automat, a poslije smo čuli da se parking nije morao platiti. Grrr! Fuck off. 🙁

Baraberi su uvijek na nivou i zlobnici bi mogli reći da mi se sviđaju, a to nije istina! Sviđaju mi se samo Baraberke. 😉

Unatoč slabijem odazivu i nepostojanju pravih favorita, ovo je moja prva medalja (ako ne računam kumulativno 3. mjesto u dugoj kategoriji tijekom cijele 2018. godine) i mogu vam reći da je osjećaj ne dobar, nego izvrstan, jer nije mala stvar istrčati 21km Papuka, sa povelikom visinskom razlikom, za 2:40:40

Prošle godine sam tih 21km istrčao malo brže (2:37:25) no u cilj sam došao blago dezorijentiran. Tada je to za moje tijelo bilo malo previše. Odmah poslije Papučkog maratona 2018. kupujem Garmin Forerunner 235 s ciljem praćenja važnih parametra tijekom utrke i održavanja ritma u skladu sa mogućnostima. 🙂 Ove godine je tempo bio malo sporiji, a zadovoljstvo na cilju neizmjerno i bez posljedica po tijelo i duh. Dapače. 😉

Zahvaljujem Dunji Straki na dočeku u ciljnoj ravni i društvu tj. trčanju zadnjih nekoliko stotina metara. Nisam do sada imao takvu čast. Bilo je baš lijepo. Čak je i kamerman trčao sa nama. Ah. 🙂

Zaljubljenicima u trail i onima koji to tek kane isprobati, savjetujem da pročitaju moje izvješće sa Papučkog maratona 2018.  Iako, sam tada bio znatno umorniji – priča je puno bolja.

Lijep pozdrav na sve strane Papuka. Vidimo se dragi moji i nemojte štogod zamjeriti.

Miša Nicinger

 

Za kraj bih iskoristio Martinine riječi, jer ona trči, volontira, piše, sudjeluje i pobjeđuje, i na mnogo načina doprinosi u našoj maloj trekk and trail zajednici: Slavonsko-baranjska trail liga je super, bez obzira što u svakom žitu ima kukolja. 😉 Na primjer Podravina se ne može pohvaliti ičim sličnim jer tamo vlada potpuna ravnodušnost, nepoduzetnost i nesloga po pitanju tako nečega. Slavonci imaju vrlo posjećenu ligu za jedan ne toliko geografski (more ili planine) atraktivan kraj. I na tome svaka čast i ja sam izuzetno ponosna. Ali i ovaj festival u Orahivici mogao je zaživjeti kao nešto veličanstveno i atraktivno i vrlo posjećeno da nije u organizaciji i međuljudskim odnosima raspad sistema.

Martina Maloča