Papučki harmonika blues

02.06.2019.

Rekoše u jučerašnjoj prognozi, kako smo završili s kišnim svibnjom (i bolje), a ovo prekrasno drugolipanjsko jutro započeli sa suncem i lančanim SMS-ovima da dolazimo na mjesto sastanka. A mjesto sastanka bila je Velika kod napuštenih bazena (tuga na kvadrat).

A sastav nam je bio međunarodni, kako šapicama i dolikuje. A kažu svjedoci da na Papuku dugo nije bilo ovako brbljave ekipe – pravi planinarski party uz ove prekrasne ljude.

Razlog okupljanja je posjet planinara iz Beograda (Jelena, Bojan, Ana i ostala ekipa), članova planinarskog društva Železničar, koji su u suorganizaciji s Diljskim šapicama (Dobrila, Božana, Vesna, Slavica, Anita, Vlado, Siniša, Petar i moja malenkost) uz gostujuće šapice Sokolice (Sandru i Anamariju) glavni sukrivci za pređenih 18 kilometara i ove prekrasne slike.

Miša, ak’ ti se štucalo, to je zbog spomena imena tvoga za sve prekrasne planinarke koje si danas propustio upoznati i učlaniti. 🙂

Bili smo kao harmonika, stalno smo se rastajali i sastajali, rastezali i stezali, te već kod samog starta smo se malo razdvojili i to je trebao biti znak da će i ostatak puta biti takav.

Plan hodanja bio je izazovan – dakle nešto najbolje što Vam se na Papuku može dogoditi, dogodilo se nama, a to je uspon na Velički grad, uspon na Tauberove i uspon na Ivačku Glavu te kasnije na Mališčak. Bilo je zezancije da bi mogli i do Zen klupice, al na tome je ostalo. Al zajedno smo prolili suze, krv i znoj (dobro samo sparinu, znoj i osmijehe) da bi ovaj izazov priveli kraju. Pojeli smo i mnogo datulja te posadili pokoju uz put.

Tko li samo reče da je Slavonija samo ravnica – gadno se prevario! Uspeli smo se mi danas na popriličnu bundevu. I vidjesmo danas daleko. Pogled koji je pucao s Tauberovih stijena bio je je više nego prekrasan. Puno smo se slikali, i opet se razdvojili. Ovo je prvi put da smo bili vođeni na jedan vrlo demokratski način.

Vodičica Jelena bila je zadužena za logistiku i beogradski dio ekipe koji se nakon uspona na Ivačku glavu (čitavih 913 metara) krenuli put Jankovca. Naš Pero je više nego pazio na ekipu, a sa same Ivačke vidio je skroz do obećane zemlje Njemačke.

Ak’ su i njega vidjeli iz Njemačke, vjerujem da su bili i više nego zadovoljni njegovim modnim izričajem (bojama majica i bokserica). 🙂

Nakon spusta s Ivačke plan je bio uspon na Mališčak pa put Turjaka i Velike. E ovdje nas je dočekala promjena vremena, pokisli smo do kože. Dio ekipe se odmah pokorio i obukao kabanice, a dio je prkosio pod gustim granama. Izlaskom iz šume opet bijasmo obasjani suncem i počelo je „opako“ skidanje, a tražena je bila i krema za sunčanje.

Otkrili smo neke nove mostove, nova dvorišta i nove potencijale za vodiče. A ja, uz cvrkut ptica i zelenilo najviše sam uživala u gackanju po potoku vode koji je tekao cestom. Nema veće sreće nego doći kući čistih gojzerica. Čudna to bijaše pustolovina, neobična pjesma satkana od naših koraka, cvrkuta ptičica, šuma vjetra i kasnije žubora kiše.

I za kraj malo o Papuku:

“Neki ne bi mogli povjerovati ak bi im se reklo da se jedan vrh Papuka zove Visoki vrh i da seže gotovo devesto metara! Bilo bi im neshvatljivo da se ovdje, iz ravnice uspravljaju gore kao timori, kao vrhovi izumrlog miocenskog mora i da se ovdje čovjek verući se potiplje o okamenjene školjke, zvijezde, puževe i alge. U um im ne ide da se za mjesečine ovdje blista izljev vulkanskog kamenja i sjaje se arhajski gnajsi, tinjčevi škriljavci, silurske naslage, blista krementi silit. I ne dolaze k sebi kad im kažeš i prstom pokažeš da je na geološkoj karti Hrvatske ovaj požeški kraj najcrveniji, što znači da nije zemljani mekušac, nego eruptivni kamen granit, bazalt!” – Matko Peić

Tko je danas ovdje bio, zna što onaj koji nije bio je propustio. Do sljedećeg tipkanja…

Srdačno vaša,

Mina Marina Barić