Osječki polumaraton 2021.

10.04.2021.

Moj prvi polumaraton

Prije otprilike godinu dana počinje moja trkačka karijera. I to je išlo na jedvite jade –  više hodaš nego što trčiš, al’ guralo se. Tada mi je želja bila da jednom u životu istrčim polumaraton. Nisam ni pomislila da će se to dogoditi baš tako brzo. Za ovaj polumaraton je zapravo kriv Ivan Lovrić. Naime, on je dojavio da se za Valentinovo može dobiti povoljniji startni paket ako kupuješ za dvoje. Pa to je kao da vidiš sniženje na izlogu i ne kupiš ništa. 🙂

Iskreno rečeno nekako sam se potajno nadala da će se utrka odgoditi zbog pandemije, pa ću imati nešto više vremena za pripremu. No, odgoda se nije dogodila, a ja i dalje nisam imala više od 10 km u komadu otrčano, al’ rekoh “tko ga jebe” i drugi su hodali – uostalom limit je 2 sata i 45 min pa ću se dovući nekako do cilja.

Imala sam najbolju moguću pratnju i mentoricu – našu dragu šapicu Legosicu Ivu. Naime, ljudi su bili šokirani što ona ne trči brže ali su bili suosjećajni kad su čuli da je meni to prvi polumaraton.

Utegli smo se i slušamo zadnje upute za start. Maska je na licu i kreće naguravanje u premali prostor ispred bine kako bi startali. Prva mjesta su zauzeta za one brže jer bi nas gmizavce pregazili poput stampeda. I krenuli smo sva sreća bez padova i letenja. Pita mene Iva “Kako planiraš ići?” rekoh “Kako misliš kako pa kako mi srce dozvoli kao da sam ikad išla ovoliko!” Prvih 10 km sam bila sigurna da mogu, a ostalo ću nekako.

Krenula sam prejako za svoje mogućnosti (početnička pogreška), a to me kasnije koštalo snage. Putem nas prati živa glazba, susrećemo individualne izvođače različitih glazbenih izričaja, te uživamo u zvonikm zvucima tamburice. S nekima smo stali i fotkali se, a sa nekima zapjevali i zaplesali. 🙂 Skoro smo i ostali na nekim mjestima. Okrijepa je bilo više nego dovoljno. Do 15 km na okrijepama je bila samo voda, poslije smo dobili i voće, i bilo ga je više nego dovoljno za sve. Na 17 km mi se ukazuje i pokojna baka i lagano mi je dosta svega i počinjem mrziti one koji su mi dali ideju da uopće idem trčati 21 km. Jel’ to meni uistinu trebalo? No onda me Iva vraća u stvarnost tvrdeći kako imamo još samo 4 km i što je to naspram onih 17 km. Budimo realni u pravu je, ali ti zadnji kilometri su tako dugački, gotovo kao i sekunde u plank-u.

Prelazimo most i na završnom dijelu promenade se vučem k’o gladna godina, malo hodam malo trčim i eto me pred ciljem. Završni uspon i vičem – idemo Iva u završni sprint. Miši nikako nije jasno čemu to ali meni je to provjeravanje vlastitih snaga da li mogu još. Ulazim u cilj, a sat pokazuj 2:25… nevjerojatno ali uspjela sam doći 20 min prije limita utrke. Iako nekome to vrijeme je čista smijurija, ja sam pod dojmom da sam pretrčala (i prehodala) 21 km u tom periodu. Za koju godinu vjerojatno ću se smijati tom rezulatatu ali za sad sam ponosna jer sam izgurala do kraja bez odustajanja, posebice jer sam samo polovicu te udaljenosti imala istrčano.

Posebno bih pohvalila Jasnu Tušek Lončarić. Ta je žena zmaj! Odradila je ovaj Ferivi polumaraton i osvojila 1. mjesto u svojoj kategoriji. Bravo Jasna! Kad narastem mogu samo sanjati da budem kao ti… Jedan divan čovjek je trčkarao s štakama (ne znam mu ime) ali kapa do poda za to treba imati snage, želje i volje. Tko god se od nas požali da ne možemo – on nam može biti inspiracija.

Iako nisam ljubitelj cestovnih utrka poprilično sam sigurna da dolazim i slijedeće godine jednom godišnje mogu na cestu valjda i naravno popraviti rezultat.

Marija Bešlić

Meni nije prvi, a ni zadnji, mislim polumaraton. 🙂

Osječki Ferivi polumaraton 2021. godine jednako je dobar kao i prethodnih godina. Zbog nesretne korone, 2020. godine trčimo 27. lipnja po iznimno visokim temperaturama, pa je na nekim punktovima nestalo vode za piće. Ove godine je sve bilo uistinu perfektno. Od prepunog startnog paketa, koji se mogao podići nekoliko dana unaprijed (hvala Lončarići), uvijek kvalitetnih sportskih majica, prekobrojnih volontera, glazbenika, ukusnih sendviča, voća, nekoliko vrsta pića u ogromnim količinama, dobrog razglasa, elektronskog mjerenja vremena na čak 4 lokacije (nema šanse da se mulja sa rezultatom) voditelja programa i svekolike infrastrukture u centru Esseker i na glavnom trgu u Osijeku. Istini za volju na startu treba i nekoliko prijenosnih WC-a, jer do Essekera ima dosta hoda, automobila i gužve. To je gorući problem svih ovih godina. Mladima to možda nije problem, ali stariji i nervozni mjehuri imaju jaku potrebu za toaletima. Opet smo zapišavali bandere, a ženama je to ogroman problem.

Moj osobni rekord na 21 km je 1:41 i nekoliko sekundi, ali sam tada imao puno manje kilograma i nešto manje godina. No tehnika trčanja mi je bila očajna. A oporavak poslije utrke jako bolan. Danas malo sporije trčim, puls je viši, zadovoljstvo veliko, ali kao bi to Marija rekla “budimo realni” – prezadovoljan sam rezultatom. Nema umora i raspada sustava kao prije. Da uspijem malo smanjiti unos kalorija, za tjedan dana bih vratio brzinu i žestinu. Vrlo vjerojatno bih popravio PB i spustio ga na barem 1:39 i nešto sekundi. 🙂

Grad Osijek je dobar domaćin, ljudi su mnogo lijepi, zgodni, nasmijani i dobri u duši, a ovoga puta nije bilo ni nervoznih vozača. Planinari su iskakali na svakom ćošku i pozdravljali, bodrili, štipkali za guze i naslikavali se sa nama. Staza je minimalno izmijenjena, a užitak maksimalan. Sve u svemu fotkanje, druženje, znojenje i uspoređivanje postignuća sa prijateljima i neprijateljima. Hehe.

Što je bilo loše? Brojni su trkači prljavi i drljavi! Bacaju boce na sve strane, i jako daleko od punktova za okrijepu. Cuclaju energetske gelove i onda ih frknu u travu, ostavljaju boce na ogradi visećeg mosta i tako dalje. To uistinu nije lijepo. A naši nasmijani i dragi volonteri su sve to morali na kraju skupiti i pospremiti. Došli smo na utrku, a ne raditi svinjarije i nered po cijelom gradu. 🙁

Sve u svemu. Tih nekoliko sati prije, za vrijeme i poslije utrke je uistinu prošlo u djeliću sekunde, jer sve što je lijepo kratko traje. Tako nekako.

Cure iz Šapica su uistinu na nivou! Prije svega Jasna Tušekova & Lončarićka, koja godinama ne silazi sa postolja, Iva Legosica kao trkačica i mentorica, Ivana Petrovićka kao vrsna trail trkačica i Marija Bešlićka koja je od danas polumaratonka svjetsss… ups – slavonskog glasa, a tu je i Monika Bizikova sa dosada neviđenim stajlingom (cvijeće u kosi i haljina za trčanje).

I to bi bilo to za danas. Vidimo se dragi moji.

Miša Nicinger

Rezulati: