Novogodišnje planinarenje [by Dr. Zagy]

20150101_papuk_foto_dr_zagy_malaVeć je postala tradicija da se na Novu godinu otisnem na Papuk i zajedno sa Šapicama idem na Ivačku Glavu. Ovo mi je treće takvo planinarenje na Novu godinu.

Nakon bučnog dočeka Nove, budim se ujutro u 7 sati, pakiram stvari i krećem autom prema Jankovcu. U autu temperatura oko -12. Dosta hladno, ali pravi planinari se ne boje zime.

Vozim cestom i osjećam se kao Pale sam na svijetu. Svi još spavaju dubokim snom i na cesti gotovo da nema automobila. Skrećem prema Jankovcu, vozim se kroz sablasno prazna sela i idem na cestu koja vodi do planinarskog doma.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_04

Očekivao sam da će cesta biti teško prohodna, ali ralice su dobro obavile posao i cesta je bila sasvim dobra. Istina, potrebno je imati zimske gume, ali to sam riješio već odavno. Kod Jankovca već vidim parkiran auto Slatinčana, zovem ih na mobitel i čujem da se griju u toplom planinarskom domu.

Još čekamo Davora iz Osijeka pa oko 10 sati krećemo na planinarenje prema Ivačkoj Glavi. Našu hrabru ekipu čini tek nekoliko odlučnih planinara.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_06

Tu je Miša i Jasna iz Slatine, Davor iz Osijeka te Dr Zagy to jest ja. Četvero hrabroludih planinara.

Nakon stotinjak metara po cesti, skrećemo prema grebenu Sokoline. Staza je puna snijega, ali netko je već prije neki dan prošao ovdje jer vidimo tragove u snijegu koje je napravio vjerojatno sa nekim kratkim skijama. Na stazi prelazimo jednu prepreku, zatim drugu.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_05

Tijela su nam sad već zagrijana pa počinje skidanje slojeva odjeće. Na početku grebena Sokoline pravimo kratku pauzu. Zapravo smo stalno imali kratke pauze jer se zbog hladnoće nismo mogli duže zadržavati.

Sokolinski greben je zavijen snijegom. Ponegdje ima zapuha oko 60 cm pa su nam noge upadale u snijeg do koljena. Zbog toga je put bio dosta otežan i naporan.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_02

U jednom trenutku smo shvatili da je manje snijega sa strane pa smo na taj način olakšavali kretanje. Kad smo prošli cestu koja vodi od Anđine barake do vrha Papuk, Jasna je već pokazivala znake umora i, unatoč tome što je imala želju nastaviti, rekla da više ne može pa će cestom lagano natrag.

Miša je već bio dosta ispred nas, a Davor i ja smo htjeli stići na vrh Ivačke Glave jer nas je dijelilo tek nekih 600 metara do vrha (poslije smo dobili čitabu što smo ostavili Jasnu da se sama vraća).

20150101_papuk_foto_dr_zagy_03

Davor i ja pratimo stope u snijegu što je napravio Miša, ali u jednom trenutku vidimo da je on skrenuo sa staze i kretao se između šiblja i drveća. Poslije smo čuli da se on djelomično izgubio, ali da je našao pravi put uz pomoć mape na mobitelu.

Približavamo se samom vrhu. Zadnjih 100 metara do Ivačke Glave je dosta strmo. A po ovom snijegu čak i opasno. Ali korak po korak, penjemo se i zadihani stižemo na vrh. Miša nas je gore već čekao.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_07

Termometar na križu pokazuje tek -5 stupnjeva celzija. Pa i nije hladno, pomislimo. Ali, kako smo stali na nekoliko trenutaka, tako nam se tijelo već hladi pa smo znali da moramo što prije krenuti natrag. A i vrijeme je bilo već kasno.

Od Jankovca smo krenuli u 10 sati, a na Ivačkoj smo bili nešto prije 14. Zato sam ja na brzinu pojeo jednu kobasicu, srknuo malo soka te krećemo natrag. Do Jankovca se odlučujemo da idemo cestom koja je očišćena.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_08

Da je silazak teži od uspona, uvjerio sam se i osobno tako što sam se okliznuo na snijegu, zateturao i pao te udario koljeno. Ništa nisam slomio, ali malo je ipak boljelo. Vjerojatno će me boljeti još nekoliko dana.

Dolazimo do ceste gdje nas je Jasna trebala čekati, ali njoj je to bilo dugo pa smo zaključili kako je ona već krenula prema Jankovcu. Naši povici “Jasna”, u nadi da će nas čuti, izgubili su se negdje među drvećem.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_09

Prolazimo Anđinu baraku, nastavljamo cestom i razmišljamo da li da napravimo kraticu. Po ljeti, kad je toplo vrijeme, vjerojatno bi išli onuda, ali uz ovoliko snijega nije nam palo na pamet.

Trebalo nam je nekih 2 sata da konačno stignemo do Jankovca. Jasna je već bila tamo. Dolazimo do auta, presvlačimo se, Davor ide odmah natrag u Osijek, a Jasna, Miša i ja se idemo malo zagrijati u planinarski dom.

Kad sam autom kretao prema Osijeku, već je bio sumrak.

20150101_papuk_foto_dr_zagy_10

Nova godina na Papuku, prehodano 15 km za 6 sati. Umjesto da sam doma sjedio u toplom i spavao, ja sam dan proveo planinarski. Da li mi je žao, nije. Da li bih to opet ponovio, vjerojatno bih.

Ako se godina poznaje po prvom danu, onda će mi ovo biti godina planinarenja.

Sretna Nova godina!

Dr Zagy
Valentin Žagar dr. med.

8 comments

  • Miša

    Dr. Zagy lijepo napisano, kao i uvijek do sada. 🙂
    Sljedeće nove godine ćemo vam uvaliti i organizaciju pohoda. 😉

  • Valentin

    Hvala, Miša!
    Moram priznati da mi je ove godine bilo puno teže nego prošle, naravno, zbog snijega.
    Nisam nikad bio na Ivačkoj po snijegu. Sad bih volio otići i na Tauberove stijene po snijegu. A može i do Kapovca.

  • Ivan

    Tek sada sam, čitajući ovaj članak, uočio da se Jasna sama vračala nazad do Jankovca cijelim putem, praktično od 600 metara prije Ivačke glave sve do Jankovca, što je oko 3 sata hodanja, a možda i više po snijegu. Srećom sve se dobro završilo, no ovo ni u kom slučaju niste smjeli napraviti. Nikada nismo planinara koji je bio umoran ostavili samog, posebno ne u ovakvim vremenskim (ne)prilikama kakve su vladale u tom trenutku, bez obzira na zadani cilj. Svakako ste se trebali organizirati da se netko s njom vrača. Opet ću reći, srećom nije se ništa desilo.

  • anči

    Ivane,
    sve si rekao kako i treba za prave planinare koji prate jedne druge a ne sami sami sebe!
    Kada se ide u grupi ona je to od početka do kraja… Miša, ti to možeš promijeniti i primijeniti u praksu jer imaš puno iskustva… niko ga se ostavlja samoga ni zbog čega!
    Jasna, hrabra si i požrtvovana i puna povjerenja!

  • klikunaš

    za snijeg postoje krplje.
    kolegica mora sama procjeniti svoje sposobnosti i ev. skratiti osnovnu turu.
    konvoj se kreće brzinom najsporijeg broda.
    pozz i čestitke za izlet.

  • Davor

    Išla je sama sat i pol, očišćenom cestom kojom su prolazili automobili…!
    Dogovor je bio da nas čeka dvadesetak minuta na vojnoj cesti dok se mi ne vratimo,….nismo je ostavili u prašumi nastanjenoj ljudožderima i divljim zvjerima iz najgore noćne more.
    Pristala je sama na to prema tome nema potrebe za ovim…..( osim toga ćujem da joj uopće nije bilo loše samoj u domu).

  • sandra

    Slazem se sa recenim i moze vas biti sram. Jasna je kolega i pol i ona to nikome nebi napravila. Bez obzira sto ima iskustva i nakon sto je iskreno procijenila svoje trenutno fizicko stanje,netko se trebao vratit s njom. Sreca pa se nista nije dogodilo.

  • Miroslav

    Iz priče u priču ste sve luđi 😀 Prvo svaka čast na probijanju kroz 60 cm snijega po Sokolini. Nakon toga bi i ja razmislio kud dalje. Nisam bio tamo pa ne znam detalje, ali bolje je da se Jasna nastavila kretati nego da je ostala čekati pubertetlije – koji će se prvi popeti po tisućiti put na Ivačku. Šala mala, ali ako joj već nije bilo dobro ili preteško nastaviti dalje, netko se ipak trebao s njom vratiti. Mogli ste u povratku brdima davati svoja imena 😉