Močvara trail 2021.

07.11.2021.

Malo mljackav, malo blatan

Do sada nisam slijedila pisanje po etapama kako se utrka odvija, pa neću ni danas. Eto baš nekako volim jedan složenac u nekom svom stilu, pa tko se snađe i još mu se svidi, super. Ostali neka skrolaju dalje. Nije za ocjenu, jel tako Mišo!? Kad Mišo uvede nagrade, a iz osobnog iskustva znam da ih ima punu baštu (vrt), e onda ću se baciti da redoslijed i pravila. Vjerujte ljudi, vrijedi se potruditi. 😊

E, a ova današnja utrka me osvojila u svakom smislu jer sam dobila sve što nisam tražila, niti očekivala. Doza adrenalina upucana je prva i to s prvom zrakom sunca. Iako se činilo da će nas počastiti, oblaci su se pobrinuli da dominiraju nebom ostatak dana. I neka su.

Trčanje Kopačkim Ritom, od prekrasnog ulaza gdje smo startali, preko mljackavog benta iliti ga nasipa, kroz šumske puteve i malo blata (toliko da se ne osramotim i dođem kući s traila čista), preko mekanih krtičnjaka koje nas nisu nimalo usporili nego nas šutali dalje do Biljske ceste. Srećom, dio asfalta je kratak, ali dovoljno dug da malo oporaviš glavu, mišiće i baciš se na prekrasan put uz Staru Dravu prema Kopačevu. Taj put mi je dobro poznat, ali prvi put otkrivam koliko je napora potrebno uložiti da ga trčeći svladaš. I premda svaki put, a najčešće na biciklu, otkrivam koliko nam je lijep i bogat kraj nadomak ruke, i ovaj put, kao trkač, uočavam vrijednost prirode koja nas okružuje. Iako je narušena ljudskom nemarnošću i nebrigom, mislim da ipak imamo šanse za dobar suživot.

Danas sam dobila toliko toga, a da nisam ni tražila. Pitam se, što bih tek dobila da sam tražila!? Ono najljepše je nesebična podrška ljudi koji ne mjere, ne propitkuju, ne uspoređuju, ne nameću. Jednostavno su bili tu i pokazali važnost prisutnosti, kao navijača a ponajviše kao ljudi. Hvala im!

I za kraj jedna poruka organizatorima: Šeširdžije dragi, ne samo da u ekipi imate dobar brk 😉 nego vam je i utrka vrhunska. Posebno bih naglasila dosljednost i strpljenje koju su danas pokazali Pero i momak za mikrofonom (sorry, neznam ti ime) dok su se pretvarali u santu leda čekajući zadnju trkačicu na stazi. Vjerujem da ćete svi iz ovoga naučiti ponešto, a ono najvažnije su nas odavno naučile naše mame: obuci se slojevito da ne naladiš bubrege. 😉

Iva Smoljan

Močvarni polumaraton

“Da se mene pitalo (a drago mi je da nije) ne bih ni došla na ovu utrku, ali sva sreća pa me na takve ludosti ne treba puno nagovarati. 🙂 A kad se već toliko daleko vozim bilo bi glupo trčati manje od 21 km. Društvo je bilo tu (Mario i ja), a u zadnji tren nam se pridružio i Ivan Lovrić, pa naš trio može štrumfati do kraja. Vrijeme je bilo malo prohladno ali odlično za trčkaranje. Na približno petom kilometru Mario se odvaja od nas i nastavljamo u duetu. Do 16-tog kilometra smo se još nekako i držali, a tada počinju problemi. Manje fizički, više psihički. Slijedeća dva kilometra pokušavam kombinaciju trčanja i hodanja, i posložiti si u glavi zašto nastaviti dalje… Tu se vidi da sam prezelena za polumaratone, ali negdje se mora početi. Na kraju smo ipak nekako to izvukli ali vjerovala sam da mogu bolje. Rezultat i nije baš hvale vrijedan ali i dalje bolje nego da sam ostala sjediti doma pred televizorom… Utješili smo se na kraju keksićima i voćkama – barem da nam trbuščići budu puni do sljedeće trkačke / planinarske avanture… 🙂 ” – izrecitirala je Marija Bešlić

* * *

“Močvara trail… Hm… Što reći? Brda od Baranje i Osijeka ne očekujem, a nisam ja baš za neko trčanja bez elevacije. 😀 Staza je bila OK, jedino mi onih 10 km nasipa na početku nije baš najbolje sijelo, ali ostatak je bio dobar, red blata, red makadama, baš dobro. 🙂 Okrepa samo jedna, ljubazan čovjek na njoj, mogla je biti bogatija ali dobro je. I za kraj, nema jela poslije utrke 🙁 nekako sam navikao na taj obrok poslije trčanja. No, kad sve sumiram zadovoljan sam.” – napisao je Danilo Cimbaljević

Evo par riječi i od mene, pa na spavanje. Močvara trail je relativno nova utrka i nasljednik je jedne baš fine utrke poznate kao Kukuruzni trail. No, ovo je prije svega dosta brza utrka, sa puno zanimljivosti, prošarana izazovima i sličnim užitkom koji nam pruža Neptun trail i Jugovača trail, a obje mi se baš sviđaju i to jako. 🙂

Start u Kopačkom ritu ima svoje draži i prednosti, jer objekti na ulazu pružaju zaštitu od sunca ili kiše, ima električne struje, voda, toalet, prilazna cesta, parking i neizostavne ugostiteljske sadržaje… Makadam, šuma, obala, voda, trava, pijesak, blato, biciklistička staza, trstika, mostići i daske, sve je to dovoljan razlog za uživanje. Spomenimo i nekoliko živih kontrola na stazi koji su uredno zapisivali naše startne brojeve…

Organizacija solidna, dočekalo nas je više nego dovoljno mladih i nešto starijih volontera, svi ljubazni, nasmijani, informativni. Startni paket tanak, užasan startni broj, ali je zato majica prekrasna, kvalitetna, nula reklama, isto tako i finišerska medalja koja je lijepa, zanimljiva i poprcljiva. 😉 Nije da nam treba nešto, ili da smo nečega željni, ipak bi vrećica magnezija ili jedan obični mali slatkiš poput bronhi bombone i sl. glupost malo popunila vrećicu i dala nam na važnosti. No, navikli smo na razlike… Okrepa je ovaj put bila dobra, a u cilju pravo izobilje slatkiša, grickalica, voća, sokića, svega… Ručak nismo očekivali, ali nekakav sendvičić ne bismo odbili, dapače rado bismo ga gric, gric, gricnuli, a na kraju čak i podrignuli. 🙂

Sve u svemu, dobra ekipa, idealno vrijeme i mjesto radnje, rezultiralo je pravim, pravcatim užitkom na stazi, a to je velika motivacija za trkače rekreativce koji su došli pobijediti sebe, pa tek onda druge, i provesti aktivan dan u društvu sebi sličnih. Tako nekako… 🙂

Čestitke najboljima i pozdrav na sve strane. Vidimo se.

Miša Nicinger

Rezultati (ukupni plasman, bez starosnih kategorija):