Međunarodni dan planina – Izlet u nepoznato

Nedjelja, buđenje u 6:00, pripremanje ruksaka – kuhanje čaja, ubacivanje hrane kako ne bi pregladnili hodanjem u nepoznato, ubacivanje rezervne odjeće i lagano kretanje prema autu koji strpljivo čeka da se pokrene i krene u akciju. Pogled kroz prozor nije baš obećavao jer je bilo baš maglovito i hladno, ali Yr.norge (najbolje stranica za prognozu) pokazivala je kako bi nedjelja trebala biti suha i sunčana u Slatinskom Drenovcu gdje je bilo okupljanje. I tako hrabro izlazim iz stana, obučena višeslojno i sjedam u auto i krećem po ekipu… Prva stanica – Mala crkva, kupim Mariju, druga stanica Mikrorajon – kupim Karla i njegovu seku te zadnja stanica prije polaska iz Slavonskog Broda – Gromačnik po našeg glavnog vodiča mlade sekcije planinara PD Dilj gora Peru. (izmislila sam tu sekciju, ali mi mladi volimo se izolirati).

Iz Gromačnika krećemo laganim tempom prema Pleternici – Kutjevu preko Papuka do Slatinskog Drenovca. Vrijeme nije išlo u prilog bržoj vožnji pa sam polagano i konstantno mijenjala brzine iz druge u treću i obrnuto. No konačno smo stigli. Kod kućice dočekalo nas mnoštvo planinara iz različitih društava iz Siska, Zagreba, Osijeka i Karlovca čak. Osobno me najviše obradovalo što su došli planinari iz PD Željezničar čiji je član moj stariji profesor povijesti iz osnovne škole. I kada sam saznala tu informaciju da je i on tu, bacila sam se u misiju da otkrijem gdje je. 😊

Plan izleta u nepoznato podijeljen je u dvije skupine – kraća i dulja tura. Naravno, omladina PD Dilj Gore je odlučila ići dugom stazom i uživati u ljepotama širokih šumovitih staza Papuka gdje se izmjenjivala šuma bukve i bora. Prekrasno. 😊

Što se tiče tempa grupe, iako nas je bilo puno (barem 200-ak) išli smo dosta brzo i nismo imali toliko pauza, što me zbilja iznenadilo. Inače kada idemo u velikim grupama (kojih baš i nisam iskreno veliki obožavatelj) takve dulje staze se baš znaju odužiti s 3 sata na skoro 4 sata u jednom smjeru. No, ono što čovjek treba shvatiti u prirodi nema žurbe. 😊

Nakon osvajanja nekoliko uspona, došli smo do planinarskog doma Jankovac. Svi planinari koji su sudjelovali (kraća ili duža tura) okupili su se uz roštilj s kobasicama i družili se. Bilo je smijeha, veselja, druženja. Mi smo našli klupicu gdje smo u miru pojeli grah koji je bio pripremljen u planinarskom domu. Ono što želim istaknuti, je pripremanje graha s kobasicama i slaninom.

Otkako sam prešla na vegeterijansku prehranu, shvatila sam kako se na ovom području (Hrvatske/ Slavonije) uporno ignorira ta opcija ponude hrane bez mesa. Na primjer kuhanje Graha bez kobasica uz mogućnost dodatka kobasice za one koji žele ne bi bilo loše, jer na taj način ne bih morala prebirati da li između zrnaca graha postoji sakrivena mast od slanine ili kobasice. To me trenutno ne ljuti toliko, ali vjerujem da će s vremenom stvarati problem, jer zbilja ispada da svugdje na svijetu se poštuje taj dodatni meni, osim kod nas. Jedna mala kritika planinarskim društvima i domovima, da razmisle i o tim planinarima koji vole prirodu i ne konzumiraju meso. 🙁

Uglavnom, pauza na Jankovcu trajala je 1h, gdje smo se malo okrjepili, družili i ja napokon pronašla svog profesora. Iako na kratko jer nije bilo vremena, bilo je lijepo pružiti ruku profesoru koji je definitivno ostavio dojam na mene i nakon 15 godina. 😊 Uvijek je bilo zabavno kod njega na satovima pogotovo jer nije dozvolio da nešto što mu je uskraćeno prirodom, ometa njegov duh i stvori najbolji odnos s učenicima u školi. Prof. Brdal, ukoliko čitate ovakve članke, vjerujem da ćemo se uskoro ponovno sresti na stazama. 😊

Nakon pauze, vraćali smo se prema autima, kraćom stazom tzv. “Četvrtom lovačkom”. Iako su noge već tad bile umorne i cipele postale male, tih sat vremena je bilo pomalo (barem meni ) mučno, no uspjela sam izdržati. Kod auta, na mjestu sastanka/rastanka s drugim planinarima, shvatila sam kako su mi trenutne Alpinice zapravo male i one stvaraju veliki problem i ometaju ugodu šetanja. Uglavnom, pouka za nove planinare – OBAVEZNO uzimati veće cipele bez obzira što ima prostora… Udobnije je i noga ima prostora za oticanje. 😊

Do sljedećeg hodanja sa Šapicama i bez njih, puno vas ljubi Lejsa.

Namaste! 😊

Lejsa Jakupović