Međimurje na Papuku.
18.10.2009.
Šapice su ovoga puta imale pregršt događanja, o da. 🙂 Dobili smo goste, inicirali novu Šapicu i okupili preko nekoliko starih (ne po godinama) članica. Iz dalekog i prijateljskog Međimurja u Slatinu su došli: Đuro, Maja i Erik, kako bi sa nama odjezdili do Papuka i pohodili Ivačku glavu i Nevoljaš. Šapica Slavica je naša nova planinarska snaga i dika. Sa smiješkom na licu i laganog koraka popela se bez pol’ muke, takoreći na sami vrh Slavonije i zaslužila narančastu majicu “planinarimo.info”. Svaka čast Slavice i dobro nam došla – hop, skok (planinarska inačica za cmok, cmok). 🙂
Šapice povratnice Sanja i Lareta, dale su snažan doprinos na pohodu jer osim nasmijanih lica i urođenog šarma, uspijevaju kvalitetom, kvantitetom i stajlingom doprinijeti pojavnosti ove po mnogo čemu krasne skupine zaljubljenika u prirodu i skokove preko stabala, sa ili bez štapova. 😉
Okupljamo se u Slatini kod motela i s pogonom na dva kotača krećemo put Ćeralija i Slatinskog Drenovca, gdje Ivona i ja ostavljamo Merivu i presjedamo u Laretinu Ladu Nivu. Na Jankovcu presvlačenje i popravljanje mejkapa i ubrzo grabimo prema Ivačkoj glavici. Trebali smo krenuti iz Slatisnkog Drenovca i pokazati svima kako je lijepa i zahtjevna Sokolina 😉 ali su naši gosti iz Međimurja dobili naređenje od baka-servisa kada se točno moraju vratiti po drugo dijete koje su ostavili na čuvanju.
U prolazu otkrivamo kesten i dok se drugi nećkaju, piju vodu i ispuhuju nosiće, koristim gužvu i na brzinu skupljam nekoliko kilograma turbo velikih i lijepih kestena skupa sa zaštitnim oklopom. Kasnije su ih Sanja i Lareta pogazile vitkim nogama s teškim cokulama, a Ivona i ja smo ih skupljali u vrećicu. Dobri su ti kesteni, dobri, a niti divlje kruške nisu za baciti. Trebam li reći da smo kasnije pronašli sočne pitome kruške i napuštene dunje, koje su žute i ljepše od samoga zlata, a tek što imaju miris (sada vi svi na trenutak zatvorite okice i udahnete ovaj tekst).
Dan je prohladan i tmuran, podloga suha, jednom se čak i sunce pokazalo na 5-6 sekundi. Na vrhu nas je dočekala studen i sjeverni ledeni vjetar. U nekoliko sekundi navlačim sve što imam od odjeće i spremno otvaram paljbu sa Pentax-om po učesnicima pohoda. Prvi je stigao mlađahni Erik, a zatim je Ivačku zaskočila Ivona, Maja, Sanja, Lareta, Slavica i Đuro. Bože mili tog veselja… Da ste to samo mogli vidjeti. Ne budite očajni, evo možete i vi sa nama već slijedeći put.. 😉 Obavljamo formalnosti (upis, štambiljanje, fotkanje) i udišemo friški Papučki zrak što se komeša od Mađarkse do Bosne i Hercegovine i nazad, a zatim štrumfamo starom šumskom cestom do Anđine kolibe gdje uništavamo zalihe živežnih namirnica i krećemo na Nevoljaš. Nagovaram ih da skoknemo do Lapjaka i Tauberovih stijena ali ne uspijevam. 🙁 Drugi put… Spuštamo se do Jankovca i pozdravljamo sa gostim, starim i novim Šapicama i sa gospodinom u rendžerskoj uniformi Mirom Mesićem, a zatim krećemo na spust “četvrtom lovačkom stazom”. Tamo nam Miro daje smjernice i krećemo na put u nepoznato…
Staza je zapuštena i vrlo teško prohodna, ima dvije-tri prastare markacije ali zato bez problema pratimo tragove odrezanih grana koje je naš Cigo dan prije mačetom skratio za glavu. 🙂 Josipe Ciganoviću svaka ti čast! Da nije bilo tih odrezanih grana i naših dva para očiju teško bi pronašli put do starog druma koji prolazi pokraj Klaka. Istina, na mjestima je staza bilo izuzetno teško prohodna i trebalo je uložiti vraški trud da se ostane na nogama.
Kada budeš ponovno markirao stazu predlažem da staviš Pentax ili Nikon, a može i Canon odnosno Sony oko vrata i umjesto onog mangupskog ruksaka poneseš neki veliki i dobro natovareni ranac sa puno tehnike i stvari… 😉 Uf bilo je uistinu naporno, ali se isplatilo. Vidjeli smo mjesta koja mnogi nisu, uživali u pogledu na sjever, hodali po tepihu od borovih iglica, pregazili dva potočića i bezbroj ogromnih stabala i dobro se umorili. Prašuma je slaba riječ za sve ono što smo vidjeli i doživjeli dok smo izohipsom (ala smo i planinari načitani) hodali od Jankovca do Drenovca tom famoznom četvrtom lovačkom stazom. Nisam imao volje niti snage za spust do starog grada Klaka jer sam vukao puno tehnike i jedan poveliki i vrlo teški izolator sa električnog stupa kojim su nekada napajali planinarski dom električnom energijom.
Na pohodu je najveći problem predstavljala ogromna količina polomljenih grana i srušena stabla od s kojima vjetar radi što mu je volja. Joj što bi bilo dobro da se to može nekako očistiti sa staze… Hvala svima na pohodu i ugodnom druženju. Dabogda Vam lutanje planinama prešlo u naviku, a druženje sa prirodom sastavni dio života. Sve u svemu za Ivonu i mene ovo je bio sedam sati dug pohod, kroz dobro poznati ali i teško prohodni i nikad do kraja istraženi Papuk. Ako ova priča u vama budi želju za avanturom i pohodima, ne oklijevajte jer će već sutra biti kasno.
Miša Nicinger
