Mazator trail 2019.

21.09.2019.

Još jedna utrka u Slavonsko Baranjskoj Trail ligi me odvela prvi put u Slavonski brod na Mazator trail. Nisam znala što me čeka. Dočekala me jesen na Dilju s puno pozitivnih ljudi. Lišće pod nogama, jesenske boje, sunce, a opet hladno, meni najbolja kombinacija. 😊 Ganjala sam se s dvije cure na 25 km, no zbog gubljenja sam ostala na trećoj poziciji. Iako mi je žao krivog skretanja, nije mi žao cijele utrke jer sam ju odlično odradila. Sljedeće što napadamo je Podunavlje trail. 😁

Dunja Straka

Obzirom na hladno jutro, vrijeme je ispalo idealno za istrčati utrku Pljuskara od 14km (sat izmjerio 12,50 km). Trasa je bila odlična, valovita, bez prevelikih uspona i dosta brza. Kako sam prvi put na terenu oko jezera Petnja, većinu utrke sam trčao s dvije trkačice Mazatorice (Dubravka i Cica hvala) koje poznaju teren. To mi je uvelike pomoglo da se ne pogubim kao mnogi drugi, na nekim skretanjima markacije su bile zbunjujuće. Pohvaljujem organizatora za odabir trase i startni paket te prekrasnu medalju te se nadam da će dogodine utrka biti još bolja i posjećenija. Mala natuknica organizatoru da za iduću godinu pripremi neku vrstu doručka i sanitarni čvor.

Darko Majdenić

Jedan izvještaj od Šapice i novog trekkera. Daklem, mantra kako je kretanje kroz prirodu i šumu ali brzo zapravo ono što me veseli, odlučio sam se na prvu, službenu, trail utrku. Izbor je pao na pitomi Dilj, odnosno Petnja jezero trail. Kaže 14 km, ali to su samo centimetri, ovaj kilometri, koji ne znače ništa jer je primat u trčanju. Na početku nas je dočekala uzbrdica koja je trebala biti filter da se vidi tko jes ko nije, i ako je suditi po meni, jesam. Lako sam svladao, trčeći cijelom dužinom brda, dolazim na 4. mjesto iza svog sudruga iz AK Požega. Pri tome ga gubim u par navrata i nakon toga na nekoj raskrsnici ostajem sam. Trake su mi bile postavljene na meni prihvatljiv način te odlazim, ispostaviti će se, u krivom smjeru. Gubim vrijeme i živce te ponovno hvatam ritam. Nakon 3 km opet neko račvanje gdje sam još više zbunjen i opet odlazim krivom stazom, ali ovaj put nisam jedini, jer još ljudi gubi orijentaciju. Neki od njih su i domaći. Odustajem od nekog vijanja rezultata jer vidim da će biti uspjeh naći cilj. Ulazak u isti je pravi triler jer smo imali zadnjih 100 m šprint u cilj gdje za 2s uzimam 9 mjesto. Tome rezultatu se nisam nadao, ali s obzirom na vrijeme provedeno u traženju marki, imam osjećaj da sam mogao biti bolji. Staza je stvarno pitoma, brza i krajolik je divan. Svima koji vole prirodu, brda i šume preporučam ovaj način aktivnosti jer otvara sasvim novu dimenziju u provođenju slobodnog vremena.

Kruno Budimir

Na mazatorski trail sam došao samostalno. U Vukovaru nitko ne trči trail utrke jer je sve ravno. Jedan je tip jednom trčao, ali sada ima više djece nego utrka koje je otrčao, tako da je u deficitu sa vremenom. 🙂 Na utrku je dobro doći sam jer si sam, ali nije dobro kada si sam, pa ti nema tko dati jaknu jer je na prijavama bilo +6°C stupnjeva, a osjećaj -6°C. Do prijava srećem standard lige koji se tuče za bodove: Marko, Tihomir, Miša (on bi se sam dopisao pa sam ga stavio), Veliki A, Darko, Dario, Tomo, Dunja, Dule, Emanuel koji je i dalje oduševljen Baranjom i sva ostala poznata lica… Užasno cool ljudi! Startni paket izdašan u smislu tekstila i bočica, a uvijek me veseli bijela majica jer sve utrke trčim u bijelim majicama. Priroda predivna, startna zona bas kakva treba biti, mali proplanak omeđen drvećem. Savršeno, sve osim WC-a. Kažu ima šuma. To nije odgovor jer na 100 ljudi mora biti klonja. To mora postati standard lige. Trkači vole da seru prije utrke. 🙂 Jebiga takvi smo. Ovo je već druga utrka nakon kukuruza bez WC-a. 🙁 Start je u 10:00 i odmah u brdo. Oštri zrak para pluća, ali krećem lagano. Nakon 5 km ubrzavam i počinjem hvatati vodeće. Standardno je i da mi je “veliki A” najzanimljiviji ulov jer nema “malog A”. Njega srećem na 13 km dosta ljutitog jer je promašio stazu. Cijela staza je zapravo bila skromnije označena, ali se moglo pratiti. Kada se promaši staza na trailu uvijek su različiti dojmovi kod korisnika utrke. Recimo ovaj koji je promašio stazu je lošije volje od onoga koji nije jer je izgubio poziciju i snagu, a otrcao je kilometar više. Tako sam ja prešao na treću poziciju, ali bez empatije za tipa na 4-oj iako se volimo. I žao mi je što utrka nije tako završila. To bi bilo pošteno, ali trail nije pošten. Na 18-om km stižemo drugoplasiranog bez majice. Ispred mene je na 100 metara, ali prateći markacije skrećem desno i spuštam se 300 m sa “velikm A” koji me prati. U tom trenutku mislimo da preuzimamo drugo i treće mjesto, ali ne za dugo… Markacije nestaju pa se vraćamo. “Veliki A” je sada već potpuno ljut. Treba da bude jer mu je ovo drugo gubljenje. Vraćamo se na mjesto posljednje markacije, i mjesta gdje smo sreli tipa bez majice. Tražimo markacije, njih nema, ali nađemo ekipu od 5 trkača koji nas sustiže. Sada sam ja u nepovoljnom položaju, a oni bez empatije za moju bol iako se volimo. Odem lijevo i vidim trakicu, pa krenem sa Duletom dolje lijevo. Opet se gube markacije i vraćamo nazad na raskrižje. Krećem jedinim putem koji nisam probao i to je taj pravi. Sretniji čovjek bi od tri moguća puta barem iz druge pogodio pravi. Ja sam iz trećeg. Jebiga. Kao sa WC-om. Sada sam na pravom putu, ali su me već svi obišli i do kraja uspijevam uhvatiti još dva trkača. U cilj ulazim ljut i bez “onog” osjećaja. Netko je definitivno kuburio po stazi prije utrke i Mazatori nisu krivi za to jer se ispostavilo da su se svi zafrkli. Za odmazdu što napraviti? Da li natjerati tog skretnica ratnika koji ratuje sa tko zna čime da trči 18 km, i onda ga poslati dva puta na krivi put ili jednostavno odrezati jaja i jedno skotrljati niz jedan smjer, a drugo niz drugi, pa neka ih traži?! Što se tiče organizatora, ovakvim stvarima se definitivno može doskočiti tako što se biciklom sat prije utrke obiđe staza. Slično kao Baraberi na Jugovači ili Zoki, opet Baraber na Baranji. U cilju hrana i piće. Sve besplatno. Lajkam sve, pa brzo na autocestu. 

Siniša Jonjić

Iako je ovo je 2. Mazator trail na prekrasnoj Dilj gori – meni je tek prvi. Konstatiram da smo imali lijepo vrijeme, jer niža temperatura zraka pogoduje trkačima. Staza je bila potpuno suha, tek na nekoliko stotina metara problematična (duboki vagaši, kosina od nekoliko stupnjeva i par blatnih točaka) te nekih 500 metara do najviše kilometar uistinu neugodno makadama. Ostalo manje više idealno i ugodno za trčkaranje.

Prvi dio utrke odrađujem manje više samostalno, jedan dio smo “trio” (Dario i Dunja), a drugi dio Dunja i ja uspijevamo držati korak i malo vučemo jedno drugo. U konačnici na cilju zaboravljam zaustaviti Garmin sat, pa mi broji još nekih 4 minuta (joj mene joj) no pace i nije tako loš (6:54) a tih nimalo laganih 25 km završavam za 02:52:39 iako je taj rezultat ~5 minuta bolji, zbog onog lutanja na 18-om km. Očekivao sam 3 sata, a sve skupa sam odradio za ~2:47. Sve u svemu, jako sam zadovoljan sa rezultatom, jer prva trojica u muškoj kategoriji imaju oko 26 godina i trebali su mi dati barem 15 minuta fore. 🙂

Start paket:

  • Lijepa majica bez reklama. Nadam se da će ovo postati standard, kod svih organizatora jer su reklame nepodnošljivo glupe, bezukusne i katkada odvratne – bez obzira u kojem su obliku (tekst ili logotip) i gdje se nalaze i koliku površinu zauzimaju;
  • Mazator buff, lijepo i korisno;
  • Proteinski i izotonični napitak, osvježavajuće, a ne deblja;
  • Personalizirani i vodootporan startni broj (za uspomenu);
  • Korisna ekološki nastrojena platnena torba za šopingiranje.

Markacije: S obzirom na kvalitetne biciklističko/planinarske staze više nego dobre, no odvajanja su bila neuočljiva, a križanje na 18 km je netko sabotirao i postavio jednu markaciju lijevo, dvije desno, a trakice je najvjerojatnije skinuo sa one ispravne koja ide ravno, pa se tu stvorila povelika zbrka i zbunjola kod svih natjecatelja. Krenuo sam ravno, ali nisam ugledao ništa pa se vratim, Dunja ugleda  dvije trakice desno, idemo, ubrzo srećemo Alana (veliki A) koji se vraća, idemo lijevo jer i tamo ima jedna trakica, dolaze drugi trkači, pa se nas 5 tamo orijentiramo nekih 5-6 minuta! Nervoza, psovke, gubljenje pozicija jer su nas sustigli oni iza nas. I tako… Neugodno jako.

Kontrola: živa kontrola sa zapisivanjem startnih brojeva, na strateški solidno raspoređenim mjestima.

Ručak: Ukusan, lijepo izbalansiran, kvalitetno meso, ali nedostatna količina u loncu. Naime, natjecatelji na dugoj stazi nisu uspjeli omastiti brke…

Medalja: Ovakve lijepe i kvalitetne medalje viđamo samo na velikim utrkama. Kapa dolje, i duboki naklon. 🙂

Nešto za kraj: Dečki i cure kojima je izmaklo postolje – imaju puno pravo biti nezadovoljni. Nama u sredini ili pri kraju to nije odveć važno jer smo došli sudjelovati. Meni je na prvom mjestu druženje, a zatim i istrčati utrku, i dakako pobijediti samoga sebe. Tako nekako.

Iako trčanje na trailu nije samo brzina, to je i orijentacija, ipak bi se trebale koristiti boje u sprejevima i na zemlji, asfaltu, makadamu nacrtati strelicu ili dvije na kritičnim odvojcima, skretanjima, križanjima…

Sve u svemu nosim pozitivne dojmove sa Dilj gore (plus ugodno druženje u SB-u). Ukratko, veselim se budućim trkačkim i planinarskim susretima.

Miša Nicinger

Rezultati:

Fotke su priložili: Darko Majdenić i Kruno Budimir, a zadnjih nekoliko su od strane organizatora.