Martinje kod Krsnikovih 2019.

09.11.2019.

Današnji pohod organizirao je naš Šaponja – Vinko Krsnik, a gostoprimstvo stotinama planinara iz Hrvatske, BiH i Srbije, pružila je kao i uvijek cijela obitelj Krsnik (mama, tata, pas i kravata, rata-rata…). U petak večara, danas ručak, raznobojna cuga, prefini kolači, stare i nove vinske kume, šaljivi obredi, zadovoljni pogledi, silni osmijesi. Ukratko “Martinje kod Krsnikovih” primjer je kakav se ne pronalazi svuda, niti često. Nešto što samo mali i vrijedni ljudi mogu smisliti i realizirati. Like & Big Hug 🙂

Učlanio sam nekoliko novih Šapica i prozborio sa par starijih članova naše sve veće planinarske nakupine. Nažalost vremena je uvijek premalo za dublje razgovore, pa se i ovom prigodom ispričavam svima koji su prišli, pozdravili, a ja se ne sjećam imena ili susreta. Previše vas je, a meni u glavi propuh. 😉 Važno je da nas povezuje zajednička ljubav prema planinama i aktivnom druženju. Jel’ tako? Tako je… Slobodno me podsjetite ili ignorirajte. Što drugo da vam rečem (reknem, kažem, priopćim)? Ni je ni meni lako s vama. 🙂

Planinari su danas od Kutjeva napravili pravu malu metropolu, jer smo došli sa svih strana samo sa jednim ciljem – provesti nekoliko sati, odnosno dana u dobrom društvu, u poznatom & ugodnom okruženju, kako bi sa istomišljenicima boravili u slavonskom gorju te ispunili duh i tijelo. Znate ono kad imate punu bateriju i power bank u rezervi. E baš tako. 🙂

Prehodali smo laganih 11 km, pa je nama sa iskustvom bilo zabavno i ugodno, ali istovremeno i jako  tužno gledati novopečene planinare koji zbog loše kondicije, viška kilograma, slabe opreme – mrze cijeli svijet i sve nas koji smo pokušali pomoći, razgovarati, pružiti ruku ili savjet.

Imali smo temperaturu idealnu za hodanje, na trenutak se pojavilo sunce, kiša je cmoljila, na kraju se mrvicu i pojačala, no sve u svemu nije bilo strašno niti potrebe za nekim zaštitnim sredstvima, iako su mnogi posegnuli za kabanicama i propisno se oznojili (uparili) od vrućine. Mnogi nikako ne prihvaćaju činjenicu da gamaše i kabanice nisu baš od velike koristi dok se hoda i znoji, no navike se teško mijenjaju.

Današnji su svjetlosni uvjeti bili uistinu slabašni, pa fotke nisu ludo oštre i lijepe, ali u kombinaciji sa video zapisom možete makar virtualno proći ovu stazu sa nama i osjetiti dobri duh planina koji nam pruža motivaciju i vraća nas u gorje po još, i još, i još… 🙂

Zahvaljujem svima na toleranciji spram kamere, obitelji Krsnik na gostoprimstvu i vidimo se sutra na startnoj crti. Red je da okrenemo još jedan krug po Papuku i/ili Krndiji.

Miša Nicinger