Ledeni pohod
05.01.2020.
Pridružile smo se moja majčica i ja našim šapicama iz Mađarske u osvajanju papučkih vrhova. Desetak minuta prije starta u 09:00 sati smo se pozdravili te si poželjeli sve najljepše u novoj godini. Na naše sveopće iznenađenje i oduševljenje – nismo bile jedine domaće na pohodu.
Pridružili su nam se Davor i Tomislav iz okolice Požege. Obojicu sam imala čast neformalno učlaniti i prikazati što sve mogu dobiti družeći se s nama. Bili su žalosni što ne mogu odmah dobiti svoju primjerak šapice za ruksak. Miša, samo da znaš – bio bi ponosan na mene da si me čuo i vidio. Obojica su se pokazali kao vrsni i brzi hodači dorasli izazovu zvanom Mađari. 🙂
Robert je još jednom pokazao da je u top formi te umijećem dorastao Chucku Norrisu jer može dva sata prehodat u jednom satu. Cijelim putem Mađari su bili veseli i pričljivi baš kao i naše nove šapice.
Ruta koju smo hodali bila je slična onoj novogodišnjoj s malim varijacijama. Al’ godišnje doba bilo je pravo zimsko. Pa tako smo proklizali zaleđenim Jankovcem do slapova, uspeli se na greben Kovačicu i vjetrovitu Ivačku glavu (trebalo je na tom vjetru sačuvat glavu). Zatim smo se uputili put Koprivnatog brda, ručali na Nevoljašu i uživali u pogledu s vidikovca.
Sve je to bilo lakše s toplom šalicom čaja u ruci koja je svojom toplinom asocirala na dom i dublju povezanost čovjeka sa surovošću hladne zime koja nas je grlila svojom hladnoćom. Sveukupno smo pre-trč-hodali nekih cca 18-ak kilometara nas 16-tero. Da nismo bili tako brzi, sigurno bi nam bilo jako hladno. Kad sljedeći put vidite najavu za hodanje s Mađarima, ne bojte se i pridružite se.. nisu tako strašni kako legende kruže.
Ledeni pozdrav
Mina Marina Barić
