Kukurzuni labirint 2019.

25.08.2019.

Najviše volim cestovne utrke, ali još više volim podržati aktivnosti i manifestacije koje se odvijaju u gradu i organiziraju ih lokalni dečki. Tako je odluka davno već donesena da se istrče sve utrke lokalne lige u organizaciji Žutog šešira.

Kukuruzni labirint ove je godine ponudio i dulju stazu od +-21 km. Uplatila 21km, a završila na 25km. Isplatilo se svake kune. Iako mi je ujutro i 10 sati bilo teško krenuti, uz pozitivnu ekipu. Nakon temeljitih uputa krenuli smo svi bez obzira na odabrane dionice. Meni se to me sviđa jer ovi na kraćima dionicama bez obzira na animaciju ne dočekaju završetak pa mi se izgubi druženje nakon utrke. 🙁

Početak staze bio je u šumi u kojoj je bilo ugodno svježe, ali kada smo krenuli nasipom prema cestovnom mostu krenulo je pržiti i sunce. Uglavnom kad sve zbrojim većina staze je bila u nekom hladu, stari most je bio vrh.

Najbolje je kad na treilovima upoznaš neke ljude jer ugodno je čavrljati dok trčiš. Tako sam upoznala dečka iz Zadra, došao je ciljano na Kukuruzni. Bravo!!! Dobar glas daleko se čuje. Okrijepe su bile korektne obzirom na uvjete. Velika pohvala svim volonterima. Vidimo se na Podunavlje trailu.

Anotnija Barišić-Lasović

Neke utrke ti legnu. Iako su teške, iako su zahtjevne, no nemaš takav osjećaj. Samo ideš i ne razmišljaš koliko još ima. Uživaš u prirodi, u trčanju, u društvu. Prvi puta smo bili na Kukuruznom labirintu. Miša oduševljeno pričao o prošlogodišnjoj utrci… sve u superlativima. Ajd’ idemo i mi danas. Najdužu stazu, 25 km. Idemo na tim trailovima najduže staze… nekako smo to sami od sebe odlučili.

Ruta kojom se trčalo mi je većim dijelom bila totalno nepoznata, područje između Drave i Darde. Prvi dio bentom… a onda na njive, oranja, strnjak, pa stazu koju je netko ovih dana tanjuračom poravnao… pa opet nepokošeni bent… pa uspon na katakombe (e, to stvarno nisam skužio zašto)!?

I tako… Teško… Naporno… Vruće… Malo sam razgovarao s nekim od trkača. Svi su rekli da su jedan dio morali hodati. Kao i mi. Jednostavno, nije bilo moguće trčati cijelo vrijeme. Možda su neki vrhunski pripremljeni trkači i trkačice uspjeli, no čini mi se da je većina nas morala hodati barem 5-6 km.

Tako da.. ak’ mene pitate… a ne pitate me… pa zanemarite… Vi koji organizirate te trailove – prestanite se takmičiti tko će napravit težu/dužu/zajebaniju/goru rutu za trčanje, nego napravite da se može trčati i uživati u prirodi. E, da… i još uvijek mi nije jasno zašto je pri kraju uspon na Katakombe. Jebiga… nije!

Ivan Lončarić

Unatoč teškom i sparnom vremenu uspjeli smo odraditi 5. kolo SBTL-a. Danas smo bili u Osijeku i prvi puta sam trčao Kukuruzni labirint. Staza nije bila previše zahtjevna, a najzanimljiviji dio staze mi je bio u prva 2 km dok smo kružno trčali po šumi. 

Ekipa na i oko staze još jednom standardno sjajna i vesela, ali malo mi je žao što nas se nije skupilo više. Ali još uvije traju godišnji… Samo nam je trebalo malo više vode na stazi. I na kraju čestitam Marijani Švajdi na još jednoj uvjerljivoj pobjedi i povećanju vodstva na tablici… Bravo Maroooo!!!

Manuel Čarđić

 * * *

Kukuruzni labirint trail je počeo na nekih 30-ak stupnjeva. Poznata ekipa i nepoznata staza. Po startnoj listi sam pretpostavio da ću biti treći jer tipovi na “A” su u ovom trenutku brži od mene. Kada smo startali, stariji A (Alan Biro) je napravio samoubojstvo i krenuo u tempu kao da trči 800m. Na trećem kilometru ga mlađi A (Antonio Dujmović) i ja obilazimo, i potpuno neupotrebljivog ostavljamo iza sebe. Obojica su mi dragi, ali ovog starijeg mi je nekako gušt dobiti na utrci. 🙂 

Mladi A daje ugodan tempo koji uspijevam pratiti, ali s obzirom na teren i vrućinu 4:40 se činilo dovoljno brzo tako da sam se parkirao iza njega i vjerojatno ga živcirao. Nakon desetak kilometara nasipa i močvare upadamo u oranje koje traje 3km i tu se trošimo, energetski, bez pederluka. Nakon izlaza iz oranja, a vjerojatno je radila i drljača, spuštam tempo i pokušavam vratiti puls u zonu 4. Pokušaj not! Visoka trava, rub šume i udisaji vrelog zraka vraćaju me u zonu moždanog. Mlađi A je na 15km već bio toliko negativan da mu se mogla vidjeti plućna slika i rebra. 🙂 

Nema ga više oko mene i odlučim dignuti tempo da ovo završi što prije. Trčim iz sve snage, tempo me umara, a sat zvoni 5:00. Imao sam osjećaj da trčim 4:20. Odustajem od svega i krećem u zonu komfora. Trči 900 – šetaj 100 metara, formulacija uz molitvu da se nitko ne pojavi iza jer bi morali opet krenuti u jurnjavu, ali biokemija je toliko narušena da ne bi bilo dobro za pitanje opstanka.

Sinteza ili propast! Maja se pojavljuje na zadnjem 24 kilometru, vidim je sa vrha katakombe. Ona vjerojatno ne primjećuje da je 32 stupnja u hladu, i radi trening, a mi smo uglavnom bili na suncu, pa pojačavam tempo. Čisto da žena ne bude apsolutni pobjednik jer mi smo patrijarhalno društvo seljačina.

U cilju Dario kaže što je morao kada netko utrčava prvi u cilj, a ja pitam jel’ ima negdje pištolj da se upucam jer toliku nelagodu nisam osjetio od pobjede Karamarka na parlamentarnim izborima. 🙂

Kukuruzni je gadna utrka. Označena odlično. Spartanska i teška staza posebno po ovakvom vremenu. Ima prostora za napredak, treba to sve umotati u dobar proizvod. Liga ima jednu novu, dobru utrku!

Siniša Jonjić

 

A sad malo ja. 🙂

Antonija dobro zbori – utrka bez druženja poslije trčanja nema smisla! To me podsjeća na svekolike dječje predstave, na javnim događanjima, kada se stvori gužva sa roditeljima, bakama i djedovima… Nikoga ništa ne zanima, i kako koje dijete ili grupa završi svoj performans – tako se svi pokupe i odlaze. Nestaju u vidu magle! Zadnja djeca nastupaju pred nekolicinom roditelja. Trebam li reći da je to odvratno!? I da mi se većina predstava i roditelja zgadila zbog toga. Nitko se ne bi žrtvovao, bodrio, tapšao, u svemu uživao i dijelio sebe, malo ostao. OK klinci su nervozni, ali trkači nisu klinci, nisu natjerani na dolazak! After party je najvažniji dio. Druženje, zezanje, naslikavanje. Trčati možemo i sami.

Kukuruzni labirint, je po mišljenju mnogih sudionika postala brutalno teška ako ne i najteža utrka SBTL-a. Kako? Tako! Papučki maraton je bio dječja igra za ovo danas (jest da mi je puls bi na 204, a danas jedva 176). 🙂 Dakako, riječ je o udruženom djelovanju nekoliko faktora: previše stupnjeva Celzijusa, nedostatne količine tekućine (imao sam litru vode na leđima i malo gucnuo na jednoj okrijepi), trava, pijesak, oranje, meka zemlja poslije tanjuranja, vagaši, visoka trava, pa još viša trava, pa najviša. Mrzim travu. A vi? 🙂

Istovremeno sam, do neba i nazad, ponosan što uspjeh završiti utrku. Zadnje metre sam istrčao bezvoljno, a prije toga sam hodao oko 3 km i to potpuno ravnim i čistim putevima! Zadnji kilometar sam odstupio od zadane rute (zaboravio sam na te nesretne katakombe ili su me cure na križanjima uputile krivo – nije bitno) i bez ikakvih lutanja napravio 24,3 km. Nije loše…

I da ne bude zabune. Na Kukuruzni labirint nisam pozvao samo Ivana i Jasnu – animirao sam još neke ljude, točnije planinare iz Požege da nam se pridruže. Srećom nisu došli, pa se ne moram ispričavati za sve što se dogodilo. Vjerujte mi, trebalo bi angažirati i HGSS da ih sve pronađe i vrati u život. Utrka je bila iznenađenje za mnoge.

Slažem se (iako se samo drva slažu) i sa Ivanom – ne treba se natjecati u težini, već u ljepoti, druženju, sadržaju, pa ako ćemo pravo i užitku. Ekstremno nabrijana ekipa (dečki i cure) imaju 100 milja Istre i Velebit highlander. Oni su teška manjina koja ne prelazi 0.5% trkača i ne treba utrke raditi za takve.

Kukuruzni labirinte je trebao prerasti u događaj za trkače, planinare, hodače, cijele obitelji, kako mlađe, tako i starije. Vidite Kalnik trail je bio isto brutalan, ali to je hebena planinčuga i ima uspon od 45%, penjali smo se na sve četiri, i tamo ne pozivaš obične normalne ljude.

No, to je sada svršeno. Bilo je zahtijevno. Moglo je bolje, no dugoročno smo nahebali smo kada je klima u pitanju, i to jako.

Bez obzira na sve čestitke dečkima iz Žutog šešira na uloženom trudu i organizaciji (Dario, Petar i volonterima). Lako je kritizirati, teško je zasukati rukave.

Čestitke pobjednicima & big respect!

Pozdrav na sve strane. Vidimo se dragi moji…

Miša Nicinger

Rezultati:

P.S.
Zadnjih nekoliko fotogafija priložilili su: Anotnija Barišić-Lasović i Manuel Čarđić