Koprivnički polumaraton 2021.

15.05.2021.

Koprivnica nije samo grad začina i slatkiša, tamo djeluje AK Koprivnica pod dirigentskom palicom Sonje Rušak i uzgajaju se buduće sportske nade. Imao sam prigodu na kratko pozdraviti brojne poznanike i prijatelje, ali i upoznati neka nova i zanimljiva lica, sve odreda drage ljude i buduće velike sportaše poput braće Sarapa. Predstavljam vam startni br. 410 – Damian Aleksandar Sarapa u pratnji starijeg brata st. broj 409 – Gabriel Sebastian Sarapa. Uspio sam odraditi i kratki (ne baš smisleni) video intervju sa dečkima. Nadam se da ćemo se još negdje sresti, na trailu, maratonu, biciklu. Malci nisu samo fotogenični, oni su i jako brzi, pa ih nisam uspio stići na stazi. 🙂

 

 

Prilika je to da spomenem i trkača (startni br. 457) Zvonko Stipić s kojim sam se malo naslikavao i porazgovarao. Gospodin Stipić ima 85 godina i istrčao je utrku građana za 39:04. Respekt! 🙂

Nego, idemo malo o događaju…

Sadržaj startnog paketa, vrlo dobar. 🙂 Lijepa sportska majica sa jako malenom i ne odveć napadnom reklamom na leđima. Nepersonalizirani startni broj (ljudi vole svoje ime za arhivu na njemu, a dobro je i za upoznavanje). Nažalost tisak personaliziranih startnih brojeva je znatno skuplji, pa to nemamo na svim natjecanjima. Tu je i maleni sportski ruksak, osvježavajući napici, slatkiši, gel, magnezij, propagandi materijali. Nismo zbog toga došli, ali hvala. 🙂

Utrka, k’o utrka što da se priča. Kreneš brzo, ispucaš sav glikogen iz krvi i jetre tamo do 10-og kilometra, a onda se do 15 još držiš i kasnije potoneš. 🙂 Ovaj put sam imao strašnih problema sa grčevima u desnoj nozi i nezalječenim ozljedama koje vučem dulje vrijeme, a najviše od štihanja zemlje u bašči. Jbg. Volim domaće, neprskano, nešpricano, organsko, tj. 100 % BIO. A vole i oni koji dobiju od mene teškom mukom napravljen: Mišin gurmanski začin & Mišin čarobni napitak. Nije reklama, to je činjenica. 😉 Ništa od toga nije na prodaju.

Ukratko, malo godine, malo višak kilograma, malo vrućina, bolna noga i značajni pad brzine u zadnjih 5 – 6 kilometara, sa puno hodanja. U konačnici padam na 13. mjesto (u mojoj starosnoj kategoriji) i imam do sada najlošije vrijeme od 1:56:42 sa pejsom od samo 5:33 po kilometru. 🙁

 

 

Što je bilo dobro:

  • Na startu je bilo čak osam (8) toaleta. 🙂 Nevjerojatno i za svaku pohvalu. Mnogi se natjecatelji od uzbuđenja i putovanja “zatvore” i dobiju potrebu za “pražnjenjem” zadnji tren. 🙂 Nalijevaju se tekućinom i izgube pojam o vremenu i pred start krene panika. Za usporedbu u Osijeku na najmasovnijem polumumaratonu u Slavoniji, nema niti jednog toaleta na startu. Nula komada! Pa i druge izvikane utrke poput “Stareka” na Jarunu gdje dođe gomila ljudi – nisu nešto. Tamo stave samo jedan toalet, pa bude kolona od 30 ljudi u svakom trenu…
  • Fotografa je bilo jako puno. Nadam se da bude i slika…
  • Okrepa na 21 km je bilo dovoljno, građani Koprivnice i okolnih mjesta su na pojedinim lokacijama iznijeli stolove i vodu. Bilo je slatkiša, voća, sokova, piva i svega.
  • Bio je tu dovoljan broj volontera, osmijeha i domaćinske atmosfere.

Što je moglo bolje:

  • Na startu je trebalo mjeriti vrijeme početka utrke jer čip upravo tome služi. Mnogi organizatori čip koriste kao ukras, a upravo je to vrijeme zabilježene u sustavu jedino ispravno i pravovaljano. Naime, na većim utrkama oglase start i samo oni prvi krenu taj tren, a ekipa na začelju može kasniti nekoliko desetina sekundi pa sve do desetak minuta, ovisno o broju natjecatelja. Kada bi se za start utrke priznalo vrijeme čipa, i za cilj vrijeme čipa, to bi bilo jedino ispravno, jer kronometar vrijedi samo za najbrže trkače.  Znam, znam nismo na olimpijadi, ali kad već imamo tehnologiju onda je treba ispravno koristiti.
  • Razglas na startu je bio relativno tih jer su zvučnici bili okrenuti na drugu stranu! Ali je zato na proglašenju bio preglasan! Voditelj je sposoban ali nije trkač i nisu mu poznate kategorije i pravila oko fotografiranja. Nije strašno, ali to ipak treba biti netko od sudionika sportskih manifestacija, tko dobro poznaje pravila igre. I netko tko zna koliko nama amaterima znače takvi trenuci. Ljudi se zbune, uzrujaju, smuvaju, opali ih trema, ne znaju kako se zovu…
  • Fotografi su mogli biti informativni i izreći za koga fotkaju i gdje će biti objavljene slike. Naime, ja često govorim svoje ime i po nekoliko puta naglasim ime portala planinarimo.info. Fotkam, snimam, dosađujem, pa neka bar znaju za kakvu namjenu. 🙂
  • Nažalost, izobilje na okrepama je bilo predviđeno samo za polumaratonce, a na utrci građana skoro ništa. Trebalo je malo i za njih osigurati tekućine, nekakve keksiće i barem voća (komadići banane i naranče). Jedna se voćka prereže na 4 – 5 dijelova. To je inače problem na mnogim utrkama, jer natjecatelji na kratkim stazama dođu prvi u cilj i navale (popiju i pojedu sve što stoji na stolovima), i kada poslije sat vremena ili više razlike, dođu dugoprugaši ne ostane skoro ništa. Tako da u neku ruku razumijem i jedne i druge.
  • Osoblje zaduženo za (nepotrebne i besmislene) epidemiološke mjere su malo preozbiljno shvatile svoju zadaću i trenirali strogoću. No, kretenoidi iz Stožera su im vjerojatno zapovjedili  da se tako ponašaju, pa im opraštam.

Što je bilo loše:

  • S obzirom da svi natjecatelji nose čip ispod startnog broja, blesavo je da nigdje na stazi nije bilo kontrolnih punktova za elektronsko mjerenje vremena prolaska!? A još gore je što nije bila niti jedna živa kontrola! Na okretištu, tamo na 13-om kilometru je trebalo svakog trkača evidentirati makar na papiru… Takvi propusti utječu na regularnost natjecanja jer zlonamjernih i nepoštenih osoba ima i među trkačima. 🙁 Jbg.

Čestitke najboljima, hvala organizatoru i posebno volonterima, i dakako svima na toleranciji spram mojih nasrtaja. Do novog znojnog susreta ostajte mi fit. Vidimo se dragi moji…

Miša Nicinger

 

 

Koprivnički polumaraton – utrka građana

Koprivnico sad si me vidjela i zapiši. O prvom polumaratonu čula sam samo hvalospjeve ali nažalost njihovo drugo izdanje to nije opravdalo. Istini za volju kasno smo se prijavili i mogu razumjeti da se nije dobila majica ali da niste mogli osigurati obrok, niti finišersku medalju stvarno je tužno i žalosno. 100 kuna startnine za broj s čipom koji je registriran samo na kraju, na startu se uopće ne prolazi preko čitača (odnosno antena ili kako već se zove ta spravica). I to je sve od start paketa… 🙁

 

 

Krenimo redom – na prijavama nas je dočekao neraspoloženi gospodin koji se ponaša kao da čuva državnu riznicu, a ne da ulazimo po startne pakete koji bolje i da nismo dobili jer je bio samo broj. Da se razumijemo ne očekujem puni startni paket kao polumaratonci ali da nisu mogli osigurati piće, hranu i finišersku medalju je zapravo žalosno jer daje osjećaj kao da uopće niste dobrodošli. Razglas na startu “očaj živi” ništa se ne čuje, osim ako nisi u prvom redu, i krećemo za masom jer nemam pojma koji je smjer kretanja jer nismo ništa čuli. Prolazimo kroz balon koji nema antenice za očitanje čipa pa ne znam na koji način nam je na kraju evidentirano vrijeme jer nemamo vrijeme starta. No dobro nije da se ja natječem za neki visoki plasman ali za usporedbu s Osijekom to je bilo ondje vrhunski rješeno. Trasa utrke na 5 km je bila uistinu lijepo osmišljena ali prijedlog za iduću godinu uz ovakvu vrućinu potrebna je i okrijepa na kratkoj stazi – nećete bankrotirati ako nam date vodu. I vjerovali ili ne i na drugim utrkama građana dostupna je voda na utrci na 5 km jer većina nas su amateri koji skapavmo od žeđi već nakon 2 km.

 

 

Navijači uz stazu koji bodre sve takmičare je gotovo jedina svijetla točka ove manifestacije. Moram pohvaliti jednu natjecateljicu koja je trčala s bebačem u kolicima, ne znam joj ime ali zaslužila je nagradu jer budimo realni koliko bi nas se odlučilo na takav podvig nakon poroda, a bila je i poprilično brza. 🙂 U Cilju smo dobili bočice s vodom, a grickalice i klopica su bili namjenjeni dugoprugašima. Naime bili su ograđeni ogradam koje su kasnije maknute jer ne daj Bože da mi kratkoprugaši omastimo brk. No da neostanemo gladni ipak smo se uputili u Mlinar jer kad sam već potrošila 100 kn na broj mogu donirati još koju kunicu za svoju škembicu. 🙂Sve u svemu Koprivnica se nije baš iskazala kao odredište koje bi ponovno posjetila u trkačkom izdanju. Jako puno spoznora za pokazivanje, a za natjecatelje jako malo. Moje očekivanje je da se sudionike jednako tretira jer to sam bar doživjela na dosadašnjim utrkama. Znam za ubuduće. Više ne dolazim, bar ne u ovakvu posjetu…

Marija Bešlić

Rezultati: