Kobilje glave

06.01.2020.

Mišljenjem kako ću zadugo, a vjerujem i zauvijek pamtiti ovaj dan, simpatičnom “navlakušom” o pisanju smatram kako je prigodno da se javim kao vaša nova šapica i kažem koju riječ o ovom posebnom danu. Kako sam došla (možda ne sebi toliko, jer sam osoba koja voli i prakticira “iskakanje iz profila” no po viđenju i reakcijama drugih) kao nekakvo iznenađenje – nisam mogla ni pomisliti da ću baš danas i baš na ovom mjestu upoznati tako divne ljude.

Zaista sam od srca zahvalna što životu koji mi je dao tu mogućnost i priliku, što svim ljudima koje sam srela i koje sam imala priliku upoznati. Na putu smo se gubili, što je bilo zanimljivo glede toga da smo se brzo snašli i opet nekako pronašli.

Ruta je bila ~20 km što je meni otprilike dovoljno za “službeno” prvi put, i nove dojmove društvenog tipa hodanja/planinarenja. Neću duljiti jer me već moja šapica obavještava da je dosta tipkanja.

Za kraj bih samo željela ponoviti da je ovo bilo jedno iskustvo koje ću zasigurno uvrstiti u raspored tih već pretrpanih rasporeda nas koji balansiramo između više različitih životnih obveza i poslova (zločesto čitaj – nas žena). Pozitivno iskustvo s ljudima punih poštovanja i ljubavi što mi znači nešto neprocjenjivo…

Klara Soldo

Današnji pohod bio je pun dobrog hodanja i kraljevskog druženja. Polazište je bilo ispred kafića “Lugarnica” u Velikoj ili kako bi naše Monika i Nataša rekle „Kobilje glave“. Dan je poseban je po tome što je naš dragi šaponja Milan proslavio tri godine u Šapicama, a pridružila nam se i jedna mlada prekrasna djevojka koja je pokazala da nas čeka neka ljepša budućnost u rukama mladih poput nje.

Formalno su se učlanili u šapice Davor i Tomislav primivši orden šapice. Dan je bio zimski, uživali smo u škriputavom snijegu i zubatom suncu. Nas 15-tak šapica prešlo je skoro 20 km, i to kao od šale. Al’ u toj šali bilo je i puhanja i skidanja i još više smijanja. Pa tko god voli lake i teške teme – dobrodošao je, jer za svakog se tu može ponešto naći.

Mina Marina Barić

Prvo upoznajem i naplaćujem članarinu tek’ jedan dan starim Šaponjama: Davoru i Tomislavu, a zatim slijedi šok i nevjerica. 🙂 Na samo nekoliko metara dalje ugledam friško tj. potpuno novo lice u punoj planinarskoj opremi, kako mirno stoji i procjenjuje situaciju. Zbunim se, okrećem oko svoje osi i napokon skupljam snagu… Prilazim, znoje mi se dlanovi, ali nekako uspijevam procijediti par besmislica. Tko je mlado stvorenje, gdje je mama, zašto nije došao tata? – razmišljam u sebi. 😉

Ma jednom se živi. Koristim priliku, učlanim je u Šapice i kao nadoknadu dogovorim uvodni tekst. Ona pristaje. Hm, čudno, obično ne ide tako lako!? Svi imaju na stotinu izgovora… Krećemo i ubrzo cijela ekipa shvaća da pokraj nas hoda ne bilo tko, nego Klara – mlada dama od formata koja ekspresno osvaja ekipu iskustvom, znanjem, stavovima, promišljanjima i stvara prijateljstva kao na pokretoj traci: Monika, Mina, Iva, Anita, Nataša…

Sve u svemu na startu se pojavilo 15. planinara, među kojima i domaći dečki. Koristim pravo veta i proglašavam Davora (Požeškog) za vodiča i tako se rješavam brige oko vođenja tj. gledanja u OruxMaps. Lukava sam ja Ljisica. 🙂 Ivan me uvalio – Davor spasio. Da je došla Šljerićka njoj bih uvalio tu dužnost, no i ona je mudrica. 🙂

Ukratko, prošli smo nekoliko vremenskih zona i na vlastitoj koži osjetili kako je to biti malo na -5°C, pa se pregrijati na usponu, doživjeti izlazak sunca +5°C, pa malo cupkati na 0°C. Uslijedio je par uzastopnih izmjena od najniže do najviše temperature. Toplo – Vruće – Hladno – Brrr i Grrr. Sve u svemu lijepo za hodanje, ali poprilično neugodno za stajanje. Blata je bilo tek na nekoliko uistinu kratkih dionica, snijega ima samo u sjenama, a sve drugo je bio čisti užitak. Šest sati hoda, skoro 20 km duljine, a nakupilo se i nešto visinske razlike.

Dodajmo tome dobro društvo, zezanje, šale i doskočice, malo snimanje i poziranje i svršismo sa osmijesima na licima, cugajući piće zahvale od našeg Milana koji je na današnji dan, prvi put hodao sa Šapicama, prije točno tri godine, na istoj ovoj ruti.

Bila je to dobra hodanja, još bolja ekipa. Stoga ne čudi želja da odradimo Novsko brdo skupa, odnosno u još većem broju. Pozdrav svima i hvala što postojite.

P.S. Naslov priče smislile su Nataša i Monika dok su tražile Lugarnicu po Velikoj.

Miša Nicinger

Nekoliko zadnjih fotografija priložila je Mina Marina…