Klizanje na Boroviku

18.04.2021.

Plan za današnji pohod je bio uistinu lijep, za razliku od vremena. 🙂 Neprestana kiša, raskvašeno tlo, blato, voda i temperatura koja se nije pomakla sa +6°C. Tek negdje u poslijepodenevnim satima raste za dva stupnja i daje naznake da bi se i Sunce moglo probiti kroz sive oblake. Trebali smo odraditi sa užitkom 24 km SPP-a od Ceremošnjaka preko Crne Klade, inih sela i zaselaka do Jezera Borovik i nazad malo istom, malo zaobilaznom putanjom. U konačnici mijenjamo planove i organiziramo trkohod od svega 12 km.

Nažalost odmah u startu se osipamo. Jedan dio ekipe odustaje zbog ozljeda (Roberto), pa Monika pazi na njega u baznom kampu. A još sinoć su nam trkačice iz Slavonskog Broda (Martina i Manuela) sa tugom u glasu i suznih očiju javile da zbog nesretne kišurine odustaju od trkohda. 🙁 U končnici startamo nas petero, ali Mariji na 3 km ahilova tetiva počine rasti u visinu, širinu i duljinu, tj. otkazuje poslušnost i naš se mali tim na brzinu sveo na četvero ludih i odvažnih: Iva, Josip, Mario, i moja malenkost.

Bez obzira na teške uvjete sa puno entuzijazma odrađujemo stazu “Mail Borovik” koja se većim dijelom naslanja na planinarske staze oko Jezera Borovik, a dijelom se trči po makadmu i asfaltu. Sve u svemu lijep i ne odveć težak trkohod sa puno klizanja. Naslov je smislio Mario Pavičić i snimio dobar dio foto i video materija. Znao sam da će biti problema sa njim, ali baš toliko nisam očekivao. 😉 Naime, Mario se pokazao kao foto and video snimatelj sa puno dara i osjećaja za kadriranje, plus ima mirnu ruku, nije lajav kao ja, ima dobru kameru (ISO osjetljivost 64.000 i maskimalni otvor blende F1.4). Osim toga razumije se crop, resize, white balance i slične PS makinacije. 🙂 No, nije sve u skupocjenoj tehnici. Mario je prirodni talent i  dokumentira naše aktivnosti iz svog kuta, onako baš kako treba – tiho i nenametljivo. Da nije završio pravo mogao je biti putopisac, kamerman, redatelj…

Tijekom druženja unosimo duplo više kalorija nego smo uspjeli potrošiti na trčkaranju, a napravili smo i nešto malo prometa u kampu Borovik, dobro se zabavili, olajavali odsutne, ljudikali i istrčali 12 km blatne i skliske Dilj gore. Jeee! Nije nešto, ali nije da nije. 🙂 Ako vam se može biti sviđaju naši trkohodi, stvarno je vrijeme da se priključite i pomaknete vlastite granice postojanja na planetu Zemlja. Za žderanje, sjedenje, proslave i ine budalaštine u zatvorenom prostoru koje prakticira moderan čovjek, uvijek ima vremena i bolesnih stanja (uma, tijela i duha). U međuvremenu tenisice na nogice i hop-hop u planine. Vidimo se dragi moji…

Miša Nicinger