Kalnik trail 2019.

23.03.2019.

Ukratko “1. Kalnik trail” nije nešto što se propušta. 🙂 A nisu ga zaobišli ne drugi trkači, planinari, trkači sa psima, izletnici sa malom djecom, biciklisti. Bilo je tu puno toga lijepog i zanimljivog, ali i nešto propusta i manjkavosti. Najgori od svih bio sam ja. Ni blizu na nivou zadatka. Nije me bilo nigdje. Ipak, za potrebe ove reportaže sam nešto “sklepao” na brzinu. Ah.

Ne budite strogi, jako je teško biti sudionik (natjecatelj na 25 km) i napraviti dobru reportažu. Fale mi mnoga imena poput npr. Davidovih roditelja iz Virovitice, i mnogih koje sam sreo, pozdravi, fotkao. Jednostavno se nema vremena, a ni dovoljno koncentracije da se u tim kratkim susretima osmisli priča, pitanja i svaki važan detalj. Treba mi slušalica u uhu i producent koji bi mi sugerirao pitanja i govorio kao da se ponašam. 🙂 No, ja ovo radim badava. Jbg. Trebam suradnike koji će na utrkama pokrivati sve punktove. Eto, javite se… 😉

A sad da vidimo kako je “1. kalnik trail” doživio Krešimir Valentić:

Prvi Kalnik trail, moj prvi trail ove sezone i prva utrka ove sezone. Pošto sam već pri kraju priprema za Istru odabrao sam Kalnik kao test da vidim kako su protekle dosadašnje pripreme. Po prekrasnom vremenu trčao sam najdužu stazu “Kamen” od 25 km. i cca 1200 m/nv. Prvu polovicu sam krenuo dosta rezervirano ali zato sam u drugom dijelu dao gasa i završio na 21. mjestu. Jako ljepa i trčljiva staza iako je na nekim mjestima trebalo biti označeno strelicom ili je trebao biti čovjek koji bi uputio trkače u pravom smjeru. Ali to ide na dušu organizatora, no za prvi puta nije bilo loše. U cilju krasna finišerska medalja, Hidra iso, pivo i za klopu odličan grah. Mislim da ću doći i iduće godine. 

Pa opet malo ja… Umoran sam i spava mi se. Sutra planinarim na Papuku na najljepšoj manifestaciji koja postoji “Papučki jaglaci” stoga idem sam školski odraditi nabrajanje. Iako ću vjerojatno pola zaboraviti.

Tijekom utrke se trčalo, hodalo, čak i puzalo, i tako 24km. Visinke razlike se nakupilo 1.100 metara (3d Relive kaže preko 1.600). Sa početne pozicije među prvih 20, na kraju odlepršah na 61. poziciju.

Što je bilo jako dobro:

  • Inicijativa da se na tako lijepom mjestu održi ovakva zanimljiva utrka.
  • Odaziv tako velikog broja sudionika.
  • Za prvi put organizatori su solidno odradili posao.
  • Okrijepa je na početku bila opskrbljena svim i svačim. Voda, nekoliko vrsta sokića, banane, keksi, mandarine…
  • Dobar startni paket, kvalitetna majica, dobar tisak.
  • Finišerska medalje je lijepa (prekrasna) i napravljena samo za ovu prigodu.
  • Ručak, posluga, sala za ručavanje, nudilo se za vegetarijance i mesoždere.
  • HGSS-ovaca je bilo na svakom koraku…
  • Sudjelovale su obitelji i mala djeca.
  • Putem smo sretali planinare, došlo mi da ih sve pozdravim ali nema se vremena za priču, snimanje i upoznavanje. Jbg.

Što je moglo bolje:

  • Na startu / cilju se mogao postaviti poneki WC s obzirom na brojnost ljudi na jednom mjestu.
  • Preveliki broj trkača na prijavama i podijeli start paketa je rezultirao silnim redovima i gužvom, te u konačnici i odgodom starta za 30 minuta. No, to se događa i na puno većim manifestacijama. Oprašteno im je. 🙂
  • Na zadnjoj okrijepi nije bilo ničega osim vode, jer su potrošili sve zalihe. Mrvice veće količine su morali osigurati da bude za sve, a ne samo za ove na kratkim stazama.
  • Markacije na stazi “KAMEN” su bile dobre, nije bilo nedoumica. Tek’ na kraju, nekih 500 metara prije cilja nismo bili baš sigurni idemo li odmah desno ili ravno pa desno do cilja.
  • Majica bi mogla biti bez glupih reklama. No spoznori su to… Joj.
  • Mogao sam snimati i obaviti razgovore sa trkačima i trkačicama sa kraće staze koje su bukvalo umirale od umora na zadnjem usponu. Mnogi su teško disali i bili naslonjeni na stabla. No, toliko me žulj pekao da mi nije bilo nidočega. Da sam stao, vjerojatno bih samo kukao i nimalo zabave ne bi bilo.

Što nije bilo dobro:

  • Tri sata poslije starta vode na cilju nije bilo niti u bočicama, niti u čašama. Oni koju su najmanje trčali i prvi došli imali su vodu, a svi koju su pristizali sa dulje staze i slabije pripremljeni sa kraće su hodali isplažena jezika.
  • Samo su neke kontrolne točke imale bušač kartica, neke uopće nisu, a pojedine kontrolke uopće nisu postojale! To znači da su muljatori (a takvih uvijek ima) došli na svoje i mogli su kratiti stazu kako su htjeli. A skraćivalo se. Viđeni su… Dobro osmišljene kontrolne točke i žive kontrole su neophodne da se zadrži regularnost natjecanja!
  • Dulja staza je bila zahtjevna, vrhovi su posebno opasni, kotrljalo se kamenje (a mi nismo imali kacige). Nije sve u težini! Nešto je i u sigurnosti i ugođaju.
  • Većina natjecatelja sa kraće staze je zalutala i na kraju su trčali puno više kilometara nego što je trebalo. To znači da su markacije za njih bile manjkave, a oni puni adrenalina.
  • Nema kategorija po starosti tj hendikepu. Znam da je to organizatorima komplikacija jer treba više nagrada i ceremonija proglašenja predugo traje, ali nije prirodno da se natječu motocikli od 125ccm sa onima od 1.500ccm! A i za to postoji rješenje – stariji natjecatelji mogu ranije krenuti… To su nedavno napravili na zimskom polumaratonu u Varaždinu… Za sve postoji rješenje.

A evo što je mene zeznulo tijekom utrke:

  • Nemam običaj doručkovati i naravno na startu sam ogladnio. 🙂 Uzmem DM proteinsku pločicu i počnem žvakati. Krene odbrojavanje. Trčim i mučim se. Ne možeš disati, ne možeš progutati, sve se zaštopalo. Voda ne pomaže jer se ta “čokoladica” zalijepila za svaki dio usta. Ma koma. Nikad više. A banane sam zaboravio u autu. Svaka se škola plaća.
  • Već na četvrtom kilometru me počelo peći lijevo stopalo! Više puta sam stajao i pokušao izbaciti drvo, kamenčić, a u stvari je koža bila zgužvana. Tek sam doma vidio da imam žulj od cca 6 x 4cm. Nije se ispunio tekućinom pa je peklo i jako iritiralo tijekom spusta i trčanja.
  • Male trkaće gamaše su obvezne! Previše kamenčića i komadića grančica upada i strašno smeta.
  • Patike za trčanje (tenisice) nekad treba istresti iznutra ili oprati. Katkada je dovoljno izvaditi uložak (tabanica ako se ne varam) i dobro očistiti nakupljenu prljavštinu, što meni nikad ne padne na pamet. Mislio sam da su moje skupe Mizunke idealno posložene i slijepljene, i da tu nema održavanja! Svakih 6 mjeseci kupiš nove i to je to. Naivno. Uf. Ispod se nakupila gomila prljavštine i komadića koji su pokrenuli iritaciju petnog žulja.
  • Jedna se kupina lijepo omotala oko moje noge i propisno me obilježila.
  • Imam viška kilograma, manjak sna, previše godina, prvi dio utrke sam trčao znatno brže nego sam smio. I tako… Svaka se škola plaća. 🙂

I nešto za kraj:

Negdje ispred Pitomače (Kloštar Podravski) stanem kupiti sladoled i bočicu hladne gazirane vode. Prodavač (Zdravko Nemet) mi nudi ni manje ni više nego “Kalničku vodu” i kaže izvrsna je! Haha. I što ću, morao sam mu ispričati odakle dolazim i kako je na Kalniku sve lijepo, dugačko i visoko. I nimalo ga nije lako svladati. 🙂 Ostao sam 10 minuta u ugodnom razgovoru… (Tea, hvala za info)

Lijep pozdrav svima i nemojte štogod zamjeriti. Organizatorima ipak dajem visoku prolaznu ocjenu i preporučam da vide kako to rade drugi npr. Ozalj i Vrhovac trail. 🙂

Miša Nicinger

Zadnje dvije fotke su snimili oficijelni fotografi “Kalnik traila”. Zahvaljujem na fotošopiranju. Baš sam sexy and cool. 😉