Greben ti mater

28.02.2021.

Varaždinski polumaraton je otkazan, pa smo utjehu potražili na Zapadnom Grebenu i Zen klupici. Dan prohladan ali predivan za penjanje i priroda koja nikad ne razočara. U startu ostajemo uskraćeni za društvo osječke trojke ali na svu sreću dečki su odabrali teži uspon i pridužili nam se nešto malo kasnije. Potočić lagano žubori, a putem nam društvo prave jaglaci, visibabe i šafrani, a naišli smo i na žuti cvijetak kojem ne znamo ime ali nas je oduševio svojim šarmom.

Pogled sa Zen klupice oduševljava kao i uvijek, mada pamtimo dane kad nije bilo “zen ni na tren”.

Pauze su kratke jer se brzo pothlađujemo ali zato uživamo u predivnom pogledu svježem zraku i zdravom zalogaju. A kako smo se popeli gore vrijeme je da se krenemo dolje. Iako ideja da se skotrljamo niz greben u teoriji zvuči zabavno, u praksi i nije najpametnije riješenje… Uspjeli smo se dovući do kraja puta, a noge su počele lagano klecati još jedan podsjetnik da u Slavoniji nije baš sve tako ravno.

P. S. Markova mama pravi odlične kiflice – preporučamo se za još koji put. 😁

Marija Bešlić

Dnevnik Zen planinara

Još jedno novo buđenje danas i to posljednjeg dana veljače ovog ljeta gospodnjeg 2021. kad neranim jutrom, dvadeset minuta iza 9 sati, uplovismo u još jednu nimalo laganu avanturu pohoda na najvišlji vrh Papuka, na jedno naše malo čarobno mjesto, znano kao zen klupica.

Sastanak je bilo kod spomenika (ne)identificiranog slova „jot“ koje asocira i na neka druga slova. Možda konačno sada zapamtimo lokaciju sastanka odnosno ime “LD Jelen”, asocirani ogoljenim drvećem koje je jelenu ove zime bila omiljena grickalica. I kako to biva, na lokaciji bez mreže i Neta nismo se svi odmah sastali, al smo se srećom kasnije pronašli.

Ruta današnjeg pohoda bila je: Lula (312m/nv) > makadam > Kanjon plitke rijeke > Najviši slavonski pašnjak > Zapadni greben > Zen stol i stolice > vrh Papuka (953 m/nv) > vojna cesta > Kneževe vode (855 m/nv) > Šimetička kosa > šumska cesta > Lula.

Prvi dio puta bili smo očarani svakim malim vodopadom ove male rječice. Toliko je načina na koji voda grli kamen koji dodiruje, da svaki vodopad je djelovao i zvučao drugačije te oku, ušima i rukama privlačnije. Uspon na trećine kako ga nekad dijelimo danas je bio posebno dugačak. Al vrijeme je isto bilo drugačije. Nije bilo snijega, nije bilo vrućine- samo je bilo nježnog vjetrića. Zaustavljanje je zbog brzine pothlađivanja bilo svedeno na pauze za ručak i ponekad je djelovalo bolno po prste.

Prvi uspon bio je strm, da bi potom uslijedio užitak hodanja duž grebena, koji kao veliki uski most povezuje beskonačna prostranstva šumovitih brežuljaka Papuka i vrhova dalekih planina koje asociraju na morske otoke obgrlite morem vjetrova. Užitak je penjati se pašnjakom čiji me izgled podsjeća na grbavi travnati tepih posut kamenčićima i proljetnim cvijećem. Greben naš svagdašnji uvertira je zen klupi i klupicama. Uz predivan pogled uživali smo u slasnim datuljama koje je Marija ponijela i Vedranovoj čokoladi. Trenutak je to oslobođen svake brige uz emociju čiste sreće sadašnjeg trenutka gdje smo svjesni blagoslova što imamo jedni druge za prijatelje.

Na vojnoj cesti, nas na moju žalost nije nitko pozdravio. A navikli smo mahnuti licu iza zastora. Na Kneževim vodama uz kratki odmor od 15 minuta uputili smo se dalje..uz upitnik.. da li se kaže Kneževa voda ili Kneževe vode…

Kako je uspon na Papuk bio dugačak, tako je silazak bio još duži. A uz cvrkut ptica čula se i poneka dječja pjesmica iz djetinjstva planinara. Sanjarili smo o sanjkanju i vlaku u snijegu. Srećom nije bilo sklisko, a količina lišća bila je nevjerojatno velika za ovo doba godine. Zatim smo opet hodali uz lijepu nam rijeku i makadamom se vratili na mjesto sastanka, gdje smo se za kraj još malo podružili uz osječke grickalice i kokos kockice. Onako veseli i blago umorni imali smo samo još jednu želju, a to je da plastike i smeća u šumi bude manje, a da šume i nas bude više. Dođite i naučite razliku između planinarenja i cestarenja, jer mi jesmo 😀

Do sljedećeg Zena, doviđenja!

Mina Marina Barić

* * *

Zahvaljujući Mariji koja je napisala predgovor i Mini Marini na cjelovitom izvješću, od mene ovoga puta samo kratki info u svezi najave pohoda i konačnog naslova ove priče. “Greben ti mater” je šifrirana poruka za glavni štab koji nas zadnjih godinu dana prca u mozak i ta gamad ne misli stati. 🙁

Žao mi je što je 4-5 planinara iz Kutjeva, otišlo svojim putem, što je još jedna ekipa iz Osijeka kasnila, što nismo sreli uživo Mariju i Dražena Šmit. Znate, ja smatram da je sve bolje u dobrom društvu. Planine bez ljudi su samo jedno visoko, veliko i jako tužno mjesto.

Vidimo se dragi moji…

Miša Nicinger

Fotke i video su priložili: Marija Bešlić i Mario Pavičić