Dva Velebita u jednom danu

06.12.2009.

Pogled na Voćin

Dragi naši, hvala vam na ugodnom druženju i doviđenja uskoro… Mašemo si dok ostavljamo mjesto poznato kao Kamenski vučjak na kome lovci još uvijek pucaju u zrak (kao popizdili) i krećemo put Slatine, do koje ima ohoho kilometara. Mrak je uvelike opkolio grad kad smo stigli doma.

Na sreću Ivona vozi mirno i bez trzavica (dobra je ona, dobra…) pa sam lijepo odspavao sve do Slatine, ne računajući kratkotrajno buđenje za potrebe propuštanja stada ovaca i bezbrojnih malenih i preslatkih janjadi.

Netom prije rastanka i povratka (16:15h), Sadik vadi domaću baklavu, urmašice i topli čaj pa se cijela ekipa sladi i zadovoljno mljacka. Emina, žao nam je što si bolesna, želimo da brzo ozdraviš, a što se kolača tiče možemo kazati samo jedno – štrumftastični su – mmm kako samo miluju nepce i razgaljuju dušu nakon cca 6 h i 45 minuta putešestvija po Papuku.

Naš prijevoz od Voćina do Kamenskog vučjaka, stiže samo nekoliko minuta po završetku pohoda (15:40h) stoga moram pohvaliti organizatora izleta u nepoznato na maštovitom i kvalitetnom rješenju povratka svih planinara do startne crte.

Spust u završnici bio je podjednako težak i zahtjevan baš kao i uspon na početku pohoda. To nas nije spriječilo da malo uživamo u pogledu na Voćin, Jorgiće i druga naselja (14:53h). Malčice smo milovali mahovinu i analizirali gljive koje ne pokazuju znakove umora niti strah od hladnoće.

Prije toga smo napravili zajedničku fotku (14:38h) na vrhu Velebit br. 2 koji se udobno smjestio na 559 metara nadmorske visine i uživa u susretu sa planinarima kao da ih vidi prvi put. 😉 Na sreću Točak nije tako nisko i sa svojih 887 metara visine, žigom i upisnom knjigom dominira ovim djelom papučkog gorja, a tu je stari rudnik tinjca (liskuna). Zadnji (i prvi) put smo Ivona i ja na Točku boravili u neopisivoj gužvi na pohodu povodom međunardnog dana planina 2008. godine. Ovaj put smo iskoristili prigodu za upis, štambiljanje, fotkanje i skupljanje kamena sa tinjcem (13:20h). U nošenju jednog povećeg kamena, od rudnika do dolje, uvelike je pomogao Žare na čemu od srca zahvaljujem. 🙂

Nove tableCigo i Miro točno u 12:29h pribijaju čavlima i kamenom zadnju trokutastu oznaku sa natpisom vrh Bilo – 847 metara. Isto su učinili na vrhu Lom – 887 m (12:05h) koji od danas krasi nova i vrlo lijepa crvena oznaka sa bijelim slovima, dar gospodina Josipa Ciganovića. Cigo svaka čast! 😉 Moram priznati da je strašno bilo gledati Mira kako pribija ogromnim kamenom crvenu ploču sa putkazom (11:53h) na kojem baš kako i dolikuje piše ime odredišta i vrijeme potrebno za svladavanje: Lom – 10m, Bilo – 40m, Točak – 1:15h.

Jedan dio planinarske staze (SPP)  podudara se sa kurirskim stazama, kojima su za vrijeme drugog svjetskog rata partizanski dostavljači prenosili poruke i ostvarivali komunikaciju između brojnih odreda. U spomen na hrabre kurire, poštari su markirali stazu žuto crvenim krugovima, ako ih nekada vidite da znate o čemu se radi…

Baš nas je lijepo bilo vidjeti na okupu (11:27h) dok poziramo ispod oznake Velebit br.1 – 864m iznad nivoa mora. Velebit no. 1 prije nas posjetio je Sveti Nikola i ostavio prigodne darove za planinare (nekoliko vrsta slatkiša, orasi i zlatne šibe). Ako vam je žao što niste bili sa nama – i treba vam biti, jer se ovakva prilika neće skoro ponoviti. Dobro, dobro, nemojte sada suze roniti, smisliti ćemo već nešto… 🙂 Ali tek slijedeće godine…

Ručak na Brezovoj vodiDomjenak (čitaj obilati doručak) upriličili smo na lokalitetu Brezova voda (od 10:55h) gdje se na stolu pojavila neviđena količina domaćih i kupovnih specijaliteta, uh. Ne, neću nabrajati koje su sve životinje platile glavom i koliko je znoja potrošeno da bi mala ali odabrana ekipa planinara napunila svoje želuce. 😉

Na visini od 675m (10:08h) bezobzirno gazimo pa migmatitu, stijeni staroj 450 milijuna godina, fotkamo se i dakako bučimo ne mareći previše za njezin mir u ovo lijepo nedjeljeno prijepodne. Jadna stijena, što je ta sve doživjela i preživjela… Ipak, i unatoč svemu moram kazati da se još uvijek dobro drži. 😉

U 08:48h krenuli smo vrlo silovito sa Kamenskog vučjaka koji se nalazi na 311 metara u smjeru  Vitoroga – 583m i dobro se oznojili. Ovaj dio uspona uistinu nije za mlakonje i moram reći da su svi znojni i crveni u licu, odradili taj dio pohoda iako nije bilo nimalo lagano. Dapače, bilo je pucketanja u cjevanicama i krckanja u raznim zgolobovima, čak smo evocirali vremena kada smo hodajući u kaubojskim čizmama osjećali iste tegobe, ali na ravnom terenu. Što sve čovjek neće raditi zbog mode i ljubavi prema friškom zraku!? 😉

EkipaSastav ekipe: Miro, Cigo, Sadik, Davor, Dražen, Josip (novopridošlica), Zdravko, Žare, Ivona i Miša.

Buđenje (neki prije, neki poslije), priprema sendviča i pakiranje svega i svačega. U zadnji tren stiže SMS iz Osijeka u kojemu Davor M. poručuje kratko i jasno “Odustajemo”! OK, vidimo se neki drugi put… Mi se ukrcavamo u Merivu (08:00h) i napuštamo Slatinu kako bismo još jednom u dobrom društvu, pohodili našu omiljenu planinu – što i vama želimo.

Fotke kao i uvijek čekaju vaše poglede, a komentari osvrte na ovaj iznimni izlet…

Miša Nicinger

 

5 comments

  • ema

    Pozdrav Ivoni i Miši. Hvala na detaljnom opisu jučerašnjeg izleta i na slikama koje samo vas dvoje možete uloviti (kao da sam bila s vama) i na željama za brzo ozdravljenje.
    Oni “lijeni” uz takav slikovit opis nemaju potrebe izlaziti iz svojih toplih domova a oni drugi dobiju želju da se pridruže toj grupici zaljubljenika u prirodu i da se utope u beskrajnom plavetnilu neba, zelenilu mahovine, žutilu jesenjeg lišća i živim bojama preuranjenog proljetnog cvjetića. Hvala još jednom.

  • Miša

    Emina, nije šala, kolači su ti boli glava! 🙂

    Sadik ih je strateški uščuvao do samog kraja pohoda i ponudio umornom planinarskom puku. Stoga i ne čudi što smo svi imali tako snažne impresije o baklavama i urmašicama, kad smo cijelim putem do kuće nosili slasni okus u ustima. 😉

    P.S.
    Ivona je već kupila materijal za urmašice i možda već danas bude prva probna realizacija…

  • ema

    Malo sam istraživala što se tiče onih cvjetića i pronašla sl. 30 je Istarski zvončić (campanula istriaca Feer) endemska biljna vrsta a onaj cvijet sl.31 nisam pronašla, mislim da pripada porodici različaka ili ivančica. Ako netko zna molila bih dodatak. To je moj mali prilog vašem albumu. Pozdrav.

  • klikunaš

    e više nećete gledati cvijeće jer je pao snijeg i to skoro 10 cm. šteta što kopni. ema budem ti donio knjigu o papučkom cvijeću a ivoni one legende. naravno uz vaše neprestano podsjećanje. godine su to….

  • ema

    Unaprijed se radujem knjizi, unaprijed se zahvaljujem a za podsjećanje nije problem ako bude potrbno.