Dva Velebita u jednom danu
06.12.2009.
Dragi naši, hvala vam na ugodnom druženju i doviđenja uskoro… Mašemo si dok ostavljamo mjesto poznato kao Kamenski vučjak na kome lovci još uvijek pucaju u zrak (kao popizdili) i krećemo put Slatine, do koje ima ohoho kilometara. Mrak je uvelike opkolio grad kad smo stigli doma.
Na sreću Ivona vozi mirno i bez trzavica (dobra je ona, dobra…) pa sam lijepo odspavao sve do Slatine, ne računajući kratkotrajno buđenje za potrebe propuštanja stada ovaca i bezbrojnih malenih i preslatkih janjadi.
Netom prije rastanka i povratka (16:15h), Sadik vadi domaću baklavu, urmašice i topli čaj pa se cijela ekipa sladi i zadovoljno mljacka. Emina, žao nam je što si bolesna, želimo da brzo ozdraviš, a što se kolača tiče možemo kazati samo jedno – štrumftastični su – mmm kako samo miluju nepce i razgaljuju dušu nakon cca 6 h i 45 minuta putešestvija po Papuku.
Naš prijevoz od Voćina do Kamenskog vučjaka, stiže samo nekoliko minuta po završetku pohoda (15:40h) stoga moram pohvaliti organizatora izleta u nepoznato na maštovitom i kvalitetnom rješenju povratka svih planinara do startne crte.
Spust u završnici bio je podjednako težak i zahtjevan baš kao i uspon na početku pohoda. To nas nije spriječilo da malo uživamo u pogledu na Voćin, Jorgiće i druga naselja (14:53h). Malčice smo milovali mahovinu i analizirali gljive koje ne pokazuju znakove umora niti strah od hladnoće.
Prije toga smo napravili zajedničku fotku (14:38h) na vrhu Velebit br. 2 koji se udobno smjestio na 559 metara nadmorske visine i uživa u susretu sa planinarima kao da ih vidi prvi put. 😉 Na sreću Točak nije tako nisko i sa svojih 887 metara visine, žigom i upisnom knjigom dominira ovim djelom papučkog gorja, a tu je stari rudnik tinjca (liskuna). Zadnji (i prvi) put smo Ivona i ja na Točku boravili u neopisivoj gužvi na pohodu povodom međunardnog dana planina 2008. godine. Ovaj put smo iskoristili prigodu za upis, štambiljanje, fotkanje i skupljanje kamena sa tinjcem (13:20h). U nošenju jednog povećeg kamena, od rudnika do dolje, uvelike je pomogao Žare na čemu od srca zahvaljujem. 🙂
Cigo i Miro točno u 12:29h pribijaju čavlima i kamenom zadnju trokutastu oznaku sa natpisom vrh Bilo – 847 metara. Isto su učinili na vrhu Lom – 887 m (12:05h) koji od danas krasi nova i vrlo lijepa crvena oznaka sa bijelim slovima, dar gospodina Josipa Ciganovića. Cigo svaka čast! 😉 Moram priznati da je strašno bilo gledati Mira kako pribija ogromnim kamenom crvenu ploču sa putkazom (11:53h) na kojem baš kako i dolikuje piše ime odredišta i vrijeme potrebno za svladavanje: Lom – 10m, Bilo – 40m, Točak – 1:15h.
Jedan dio planinarske staze (SPP) podudara se sa kurirskim stazama, kojima su za vrijeme drugog svjetskog rata partizanski dostavljači prenosili poruke i ostvarivali komunikaciju između brojnih odreda. U spomen na hrabre kurire, poštari su markirali stazu žuto crvenim krugovima, ako ih nekada vidite da znate o čemu se radi…
Baš nas je lijepo bilo vidjeti na okupu (11:27h) dok poziramo ispod oznake Velebit br.1 – 864m iznad nivoa mora. Velebit no. 1 prije nas posjetio je Sveti Nikola i ostavio prigodne darove za planinare (nekoliko vrsta slatkiša, orasi i zlatne šibe). Ako vam je žao što niste bili sa nama – i treba vam biti, jer se ovakva prilika neće skoro ponoviti. Dobro, dobro, nemojte sada suze roniti, smisliti ćemo već nešto… 🙂 Ali tek slijedeće godine…
Domjenak (čitaj obilati doručak) upriličili smo na lokalitetu Brezova voda (od 10:55h) gdje se na stolu pojavila neviđena količina domaćih i kupovnih specijaliteta, uh. Ne, neću nabrajati koje su sve životinje platile glavom i koliko je znoja potrošeno da bi mala ali odabrana ekipa planinara napunila svoje želuce. 😉
Na visini od 675m (10:08h) bezobzirno gazimo pa migmatitu, stijeni staroj 450 milijuna godina, fotkamo se i dakako bučimo ne mareći previše za njezin mir u ovo lijepo nedjeljeno prijepodne. Jadna stijena, što je ta sve doživjela i preživjela… Ipak, i unatoč svemu moram kazati da se još uvijek dobro drži. 😉
U 08:48h krenuli smo vrlo silovito sa Kamenskog vučjaka koji se nalazi na 311 metara u smjeru Vitoroga – 583m i dobro se oznojili. Ovaj dio uspona uistinu nije za mlakonje i moram reći da su svi znojni i crveni u licu, odradili taj dio pohoda iako nije bilo nimalo lagano. Dapače, bilo je pucketanja u cjevanicama i krckanja u raznim zgolobovima, čak smo evocirali vremena kada smo hodajući u kaubojskim čizmama osjećali iste tegobe, ali na ravnom terenu. Što sve čovjek neće raditi zbog mode i ljubavi prema friškom zraku!? 😉
Sastav ekipe: Miro, Cigo, Sadik, Davor, Dražen, Josip (novopridošlica), Zdravko, Žare, Ivona i Miša.
Buđenje (neki prije, neki poslije), priprema sendviča i pakiranje svega i svačega. U zadnji tren stiže SMS iz Osijeka u kojemu Davor M. poručuje kratko i jasno “Odustajemo”! OK, vidimo se neki drugi put… Mi se ukrcavamo u Merivu (08:00h) i napuštamo Slatinu kako bismo još jednom u dobrom društvu, pohodili našu omiljenu planinu – što i vama želimo.
Fotke kao i uvijek čekaju vaše poglede, a komentari osvrte na ovaj iznimni izlet…
Miša Nicinger
