Domobranska livada – Maria i 13 Hajduka

17.11.2019.

U nedjeljno jutro sedamnaestoga studenog dana 2019. jeseni u 8:50 okupilo se nabrijano društvance od 12 Mađara i 2 voćne Slavonke na izazovnom pohodu duž Papuka. Baš smo se obradovali jedni drugima.

Odmah da priznam, podcijenih Robertovu moć za vraćanje u formu. Veselih se kako je rutu planirao nakon obilnog ručka kojima je ljetos bio sklon (ako je sudit po slikama i njegovom stomačiću) i da neće biti tak’ zahtjevno. 🙂

Al’ umjesto da Robi puše, puhala sam ja – ma puhali smo svi… I baš u tome je bila čar. Duž cijele staze bili smo okupani blagim vjetrićem, a oči su se gubile u ljepoti jesenjih boja, dok su uši uživale u žuboru vode i mađarskim suglasnicima.

I trajalo je to tako nekih 18+ kilometara, a vremenski satima. Malo smo cipele ublatili, malo i guze u lišće spustili… bar ja (nijedan list pri tom nije ozljeđen). 😊

U ovoj međunarodnoj razmjeni dijelili smo skupa suhe smokve, grožđe, neki i kolače, krv, osmijehe i znoj, a sve više od toga bi bilo previše. Najviše me razveselila sama ruta – jer Češljakovački Vis se naširoko izbjegava, bar u ovim stazama kojima hodimo.

Na trenutak nas je i obasjalo sunce na Domobranskoj livadi te potvrdilo kako je jesen na planini uvijek najljepša i srcu najtoplija. Još ljepša je kad je krasi i ljubav dvoje planinara.

A Nevoljaš… ne valja k’o i uvijek jer tko bi gore… ide brzo dole. A Duboka je lijepa kao i uvijek, a za nama lijepima ispustiše i oblaci pokoju suzu za kraj. Sve u svemu još jedan divan pohod, koji nažalost nije urodio upalom mišića, al’ je urodio prekrasnim druženje i mojim novim imenom.

Veseli pozdrav s Papuka!

Mina Marina Barić