Dobre vile
13.07.2014
Na početku pohoda sam manje-više uspješno prognozirao čak dva od moguća tri scenarija. Jedan je bio bliski susret divljim zvijerima, što se i dogodilo, a dugi sa šumskim vilama. Srećom nisam našao na lovce jer bi to mogla biti treća (ne)sreća. 😉
Priča je odavno trebala biti napisana i objavljena, no s obzirom na zanemariv broj sudionika, prvo sam kao što to i dolikuje dobrom domaćinu, skuhao ručak (gravče na tavče sa kobasicama), zatim sam zajahao bicikl i odvozio 35km, a potom ispekao palačinke. Sada napokon mogu napisati par riječi o današnjim planinarskim zgodama i šumskim susretima.
U Slatinskom Drenovcu me dočekala SMS poruka u kojoj je pisalo “otkazujemo dolazak”. Žurno sam nazvao Miroslava i Cigu, ne bili doznao što ta dvojica rade i kuda se skitaju, no obojica su bila u carstvu snova. Preostalo je samo zasukati rukave i krenuti na uspon grebenom Sokoline, kako je i najavljeno. I tako smo nas dva (Ken i ja) krenuli u osvajanje Ivačke glave. 🙂
Prvih 200 metara je prošlo kao podmazano, a zatim šok i nevjerica – sve je zaraslo o metar visoki korov bez vidljivih znakova prolaska planinara. Srećom zeleni živi zid se prostire samo nekoh 50 metara poslije čega staza poprima uobičajene izgled, preglednost i prohodnost.
Minute i sati prolaze u obilatom znojenju, razmišljanju, razgovaranju (sam sa sobom), fotkanju i snimanju, slijede bliski susreti sa odraslim primjercima divljih svinja, a za sat vremena pokraj mene su protutnjali graciozni jeleni i košute.
U trenutku uspona kiša se još uvijek nije razmahala, a grmljavina je samo upozoravala na pojačani oprez. Na vrh dolazim nekoliko sekundi poslije našičkih cura (Marina & Danijela). Družimo se na vrhu, fotkamo, ručamo, a ja nevoljko odustajem od direktnog spusta sa Ivačke glave do Slatinskog Drenovca, istim putem kojim sam i došao.
Pristajem na opciju zajedničkog spusta, u dobrom društvu, do Jankovca odakle će me prevesti do Merive parkirane u centru Slatinskog Drenovca.
U međuvremenu je kišica raspekmezila stazu, pa se pažljivo spuštamo grebenom Sokoline, dok nas navigacija nije upozorila umilnim glasom “Odmah skrenite desno!”. Poslušno dajemo žmigavac i za tili-čas stižemo do partizanskog groblja i balvana preko potoka Kovačica. U međuvremenu se kišica razgoropadila i natjerala troje pitomih planinara na brzinsko maskiranje u “kišne ljude”. Kližemo se, no makadam je blizu tako da nije bilo većih problema i poteškoća
Na Jankovcu, zatišje bez oborina, pa moje suputnice iz automobila vade termosicu vruće vode i kuhaju tople napitke po želji. Izbor je uistinu velik i ja biram čaj od koprive, dakako bez šećera.
Danijela vozi, Marina navigira, a ja pametujem odazada. Kiša se ubrzo pojačava i pretvara u prolom oblaka. Napokon mi dolazi iz “dupeta u glavu” i spoznajem činjenicu da su njih dvije moje današnje dobre vile, jer da me nisu pokupile na Ivačkoj glavi – spust dolje po toj kiši i blatu bi se pretvorio u veleslalom sa bezbroj padova, mokrim nogama i brojnim psovkama. Srećom to se nije dogodilo. 😉
Djelić mojih i komadić naših današnjih putešestvija možete pogledati u video zapisu i na fotkama koje sam snimao usput.
Do novog susreta sa vama, doviđenja.
Miša Nicinger
