Do Javora…. s druge strane…
23.10.2011.
Iskreno, nije mi baš drago preuzimati pero od onako dobrih pisaca… vjerojatno je to jedan od razloga zašto ova priča kasni za pohodom i zašto će biti zbrda zdola kratka. 🙂 Stoga, molim one koji zabušavaju, da obuju gojzerice malo češće. 🙂
Od prvotno planiranoga plana, da obiđemo Stjenjak, odustali smo zbog kiše i nedostatka ljudi koji su pokrenuli tu inicijativu. Umjesto 6-7 sati hoda, odlučili smo se na malo lakši đir, i pohod do Javora “s druge strane”… Sjećate se našeg pohoda na Javor s “prve strane”?! Ooo, pitajte Mirjanu, ona ga dobro pamti. 🙂
Već u davno standardiziranom sastavu, 4 Šapice (Jasna, Ivan, Miša, moja malenkost) sreću se u Orahovici i vozikaju do prve rampe prema Šaševu, gdje ostavljaju limene ljubimce i kreću prema Javoru.
Tmurno, kišno, vlažno, maglovito… ali ništa od toga nije nam pokvarilo atmosferu, pa uz prepričavanje planinarskih dogodovština i veselih priča, za tren oka (čitaj “2h”) dolazimo do Javora. Povratak s Javora protekao je u još gušćoj magli, nego uspon.
Čudi me da naš marljivi Cigo nije napravio novu tablu za Javor, jer ova polomljena stoji tako od našeg prvog posjeta (siječanj, 2011.) a vjerojatno i ranije… Kad smo kod radova, i šumari bi mogli posaditi jedan mladi javor gore, da opravdaju naziv lokaliteta. 🙂
Najupečatljiviji dio današnjeg puta tok je Ninkovačkog potoka. To kamenje, ehh, ne može se baš lako opisati – to trebate vidjeti!
Iiii, psst, znate što još? Šapice su ovoga puta učinile iznimku – nakon planinarenja, umjesto da se razbježe kućama, spustile su se u civilizaciju na jedan topli čaj. 🙂
Ivona Lozić
[ad#vijesti]