Cirkusiranje i kuksiranje
16.10.2011.
Ima li boljeg načina da se zaokruži kraj radnog tjedna od planinarske akcije na Papuku? Čisto sumnjam! Dah jeseni je svuda oko nas, čak i osječko-slatinske Šapice dobivaju deblje „krzno“. U skromnom broju pet (Ivona, Miša, Ivan, Jasna, te moja malenkost) sastajemo se kod Jankovca.
Za danas je zamišljena nešto lakša ruta, Jankovac (475 m)- Ivačka Glava (913 m). Znam što sada mislite vi planinari – „eee da vi djeco znate kako se u moje vrijeme hodalo…Šapice su se ulijenile!“. Dragi čitatelji, ne mora se svako planinarenje pretvoriti u ludi ajmo-se-popet-na-najstrmiji-vrh ISPO. Smije se ponekad i samo kontemplirati u prirodi, ili raspravljati o teorijama zavjere kao npr. sletanju Amerikanaca na mjesec. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna 🙂
Opskrbljeni toplim napitcima, gore-tex jaknama i gojzericama s Jankovca krećemo u točno 10:30h. Princip biranja staze diktiraju naši apetiti te se odlučujemo za obronke koji su na glasu kao plodno tlo za kestenje. Nažalost, kestenje još nije bilo najzrelije za skupljanje ali vrećica izabranih je tu. Hvala vam kolege Šapice što ste mi predali i svoj ulov, bit ćete u mojim mislima sa svakim zalogajem 🙂
Ivona je definitivno doživjela najviše uzbuđenja na današnjem pohodu, osim što su joj netragom nestali štapovi za hodanje, vjerojatno odloženi u euforiji kestenobranja, dobiva od Ivana jedinstven dar- kuksu. Za neupućene, kuksa je tradicionalna laponska drvena šalica, iznimno zahvalna pošto ne zadržava okuse prethodnih tekućina koje su se u njoj nalazile. Ivan, poznat na široko kao majstor izrade namještaja i predmeta od drveta, odlučio se okušati u izradi ove tradicionalne posude.
Da to nije sve ostalo samo na riječima dokazuje i njegova prva ručno rađena kuksa. Ivona, željno iščekujemo povratnu informaciju! Ako vas zanima više svakako proučite priloženi video „The story of kuksa“ ili pitajte u komentarima.
Pomozite planinari dobra srca i udijelite Ivanu komad brezovog drveta – možda dobijete i svoju vlastitu stiliziranu kuksu!
Oko 12:30h stižemo na posljednju stanicu, vrh Ivačka Glava. Upijajući svaku zraku „zubatog“ sunca uživamo u brzinskom ručku. Na povratku češljamo teren tražeći Ivonine štapove, nažalost bezuspješno.
I tako se ovaj put pretvorio u četverosatnu šetnju punu smijeha, priča, kestena i kuksi. Kako bi Miša rekao „cirkusiranja i kuksiranja“.
Vješamo gojzerice na klin do iduće šetnje!
Do tada, pogledajte i pokoju fotku u našoj fotogaleriji.
Vlasta Lončarić
