Borovik trail 2020.

10.10.2020.

Ovo nam je novo i zabavno iskustvo! Prašine i asfalta nam je dosta, a moje cure su oduševljene. Antoniju i Đurđicu smo malo šlepale, no se mi uvijek dobro zabavljamo. Smijeh i pjesma… Stazom gore četveronoške, a na guzici dolje. 🙂 – ispričala je Božica Ćosić.

Utrka je bila odlična! Trail u svakom smislu riječi! Odlična avanturistička staza, prekrasna priroda, pogotovo pogled na jezero. Utrka je zabavna, valovita i s prekrasnom prirodom. A pred kraj utrke kad ponestane snage, adrenalin podignu dva HGSS-ovca. 🙂 Grah, pivica i mjuza uz odlično društvo, kao šećer na kraju. – povjerila nam se Ivana Muraja.

Borovik trail, drugo izdanje, meni osobno drugi puta. Opet izazovno jer je polumaraton sam po sebi uvijek izazov, osobito kad je u pitanju šuma, makadam, uzbrdica, nizbrdica, krupno kamenje, lokvice, stršljeni koji su se napucali slatkog pa se dolaze napajati… Ali sve su to čari nas zaljubljenika u podizanje koljena visoko, mahanje rukama, dahtanje, znojenje, pljuckanje i stotinu različitih stilova trčanja. U našem svijetu normalno je biti prljav, znojan, smrdljiv (premda neki futaju već u samom startu – valjda je osjetilo njuha oslabljelo). Normalno je biti i čupav i dlakav, baš kao što budu neki dijelovi staze. Na ovoj se nema što posebno izdvojiti. Lijepa je, meni već pomalo draga, uz nekoliko napirlitanih uzbrdica uglavnom su savladive, traju i dosadne su za popizditi (ups). S obzirom da je naš Miša moderator prelijepih stranica na kojem Šapice iskaču kao nekad naša Jaca iz paštete, nadam se da će korigirati tekst, tako da ne ispadnem prosta. Uostalom, tko ga šljivi, njegova sramota ako ne ispravi, otpilio me na startu i otrčao svojim odličnim tempom u smjeru cilja. Neka je. Dužnik sam mu. Al’ još mi nije sve naplatio. 🙃 Predivan dan, dragi ljudi, neki malo draži, puno osmjeha, radosti i užitaka koje nas čine bogatijima, a o svega hrpa djece koja su nam bila najbolji navijači i veselo i strpljivo nas dočekivali u cilju. Moram izdvojiti jednu malu riđokosu. Baš mi je draga. Zove me Mama. Sretna sam. Tjedan će započeti lijepim uspomenama. Što reć’ za kraj? Ljudi perite se, smrdite i mi koji smo iza vas se davimo. Hvala! – dojavila nam je Iva Smoljan.

Na Boroviku nisam bila nikad i samo sam čula da je duga staza (21 km) lakša od kratke (12 km). S obzirom da nemam dovoljno kilometara u nogicama – išla sam na kratku. Odmah poslije starta ulazimo u šumu, pa je odabir trail tenisica za blato bio odličan. Naišla sam i na pokoji kesten ali sam ih morala ostaviti jer nisam imala gdje spremiti. 🙁 Nakon 3 km trčkaranja, odvezuju mi se obje tenisice i moram stati… Nije da mi je išlo nešto sjajno prije toga… 🙂 Staza je bila dinamična, blatna, puna predivnog lišća, a tek uspona. Tko god napisao da ima samo 150 m elevacije prešao se, jer moj Garmin kaže 303 m, a njemu malo više vjerujem. Završnih 2 km asfalta i prženje po suncu, no makar je prošlo bez stršljena. U cilju lijepa medaljica, naslikavanje, pa klopa i piće. U startnom paketu sam dobila i predivnu ružičastu majicu sukladno mjesecu listopadu (mjesec podrške osobama s karcinomom dojke). Sve u svemu staza je bila zahtjeva, ali predivna. Jedina zamjerka organizatoru da se na ~6 km kratke staze moglo bolje označiti skretanje, jer je nekolicina trkača promašila skretanje, a gledali smo. Uglavnom je staza dobro označena, ali nismo svi jednako svjesni prostora oko sebe. Vidimo se i dogodine. 🙂 – natipkala je i usnula Marija Bešlić.

Ustrtala sam se kao nikad do sada. Panično me je uhvatio strah, suze su krenule na oči. Inače nisam  plašljiva ali u šumi me ulovi panika. Spustim se dolje oko 8 km… tamo nikoga… ispred mene i iza mene  nikoga… svi su me napustili… 🙁 Vičem, dozivam nigdje  nikoga… A kolika je bila nadmorska? 150 m! Ma možeš si mislit umirala sam više nego na Papuku prošli vikend, a tamo je bilo 650 m. Nisam bila spremna za ovo danas, to je očito. Staza je lijepa, teška ali nedovoljno označena. Grah je bio za 10, majica OK, trail odličan, a društvo fenomenalno i veselo. – potpuno se razotkrila Vesna Janković.

S obzirom da sam istrčao 21,3 km makadama, sa nekoliko stotina visinske razlike, u nepredvidivom vremenu od 1:52:05 – prezadovoljan sam brzinom i izostankom bolova u nogama. Kraj priče. 🙂 Ipak ću napisati nekoliko riječi… Na lijepom i pitomom Jezeru Borovik smo, prije svega, dobili bezbroj osmijeha i pozdrava, susreli gomilu dragih ljudi, po jednu poveeeeliku majicu sa “nula” reklama (zelene za muškarce i roza za žene), dobar startni broj bez imena, finišersku medalju, predobar grah (od koga se užasno prdi, a tek što grize za nos i oči) i jedno piće po želji. Uvjeti za utrku takoreći idealni, ali bez okrepe na stazi. Mjerenje vremena profesionalno (malo vintage sa fotoćelijama) glazba solidna, razglas uštiman, voditelj programa na visini zadatka. Gomila HGSS-ovaca u blizini. WC u objektu, nadstrešnica, stolovi i klupe. – napisao Miša Nicinger i ugasio računalo.

Rezultati: