Bio je to posve neobičan dan
15.12.2013.
Dok dremuckam na trosjedu uživajući u treptajućoj toplini kamina, osjećam svaki miocit utrnulih listova, kvadricepsa i bolnu utegnutost guze. Da, bole me i leđa, ramena, nadlatkice, glava, zuji mi u glavi, trnu mi prsti… Dok ženi pokušavam objasniti kako smo Gizmo i ja imali odličan planinarski dan, ona mi kratko ženski odbrusi: vidim, vidim… izgledate k’o prebijeni mačci.
A jutro je krenulo k’o iz bajke: mir i svježi papučki zrak i kolone neumornih planinara. Nikolina, Mario, Dejan, Romeo, Marijan, Misha, Ivona, Petar, Jasna, Vesna, te još jedna Jasna sa suprugom Ivanom. Meki šumski lisnati tepih i nakupine snijega u otapanju, pratile su nas grebenom Sokoline do Ivačke glave. Lagana psihofizička rekuperacija, a onda još dalje…stisni zube pa do najvišeg papučkog vrha Papuka…. Poslije više od tri sata planinarenja, pentramo se između zaštitne ograde vojnog objekta i minski sumnjivog prostora označenog špalirima crvenih kolčića.
I stižemo do svoga konačnog cilja: malene klupčice, od starijih planinara označenih mističnim nazivom zen. Njena mističnost i pogled na koji ona puca je doista je neponovljiv, ali za neke odmorne i adrenalinom nabildane mladce i njihove družice. No, za iscijeđene planinare, dobra je za uhvatiti jedan od njenih ćoškova i olakšati ruksak od domaće slanine i kobasa i povratak do Jankovca.
Uz dobru vibru cijele ekipe, osobito sam osjećao Gizmino žaljenje zbog žestokog, muškog, jutarnjeg fajta sa Jasninim Bigijem. Oprosti…služenje, čuvanje i gospodarenje prostorom, to je moja životna misija iščitavao sam iz njegovih očiju.
Uvjeren sam i Jasna iz Bigijevih.
Dva psa, dvije kolone i jedan prelijepi dan završava uz treptajuću toplinu kamina.
Petar Nedić
