Bijeg na brijeg
23.09.2012.
Jutro započinje sa nježnim drmusanjem i izjavama tipa “Ustaj!” & “Budi se!”. Otvaranje očiju sinkronizirano je sa mržnjom cijeloga svijeta, a i šire… Za to vrijeme bolja polovica odlazi u pekaru po friška peciva i na povratku izjavljuje kako je vani kilavo i hladnjikavo.
Bacam pogled na nebo. Sivo je poput stambenih zgrada u vrijeme komunističkog zamaha, kad se gradilo sa ruskim cementom i manjkom osjećaja za lijepo, a Sunce nikako ne uspijeva razbiti skoreni betonski tj. nebeski svod.
Unatoč svemu naše je raspoloženje na nivou (kako i dolikuje) jer znamo da u planini stvari funkcioniraju bitno drugačije nego u gradu. I znate što!? Nismo pogriješili! Planina nas je primila u svoje skute i poklonila nam dan kao san!
Na startnoj crti u Duzluku se okupila ekipa iz Slatine koja je ubrzo zakoračila prema Stjenjaku, manastiru Sv. Nikola, prijevoju u blizini Petrovog vrha, Kapavcu, Antinoj špilji i nazad do “park placa” na prekrasnom jezeru. Sve to u trajanju od četiristotineipedesetminuta i 00/100 sekundi.
Spomenimo i imena nazočnih: Jasna, Miroslav, Dejan, Romeo, Kruno, Marijan, Dalibor, Ivona i moja malenkost (komada 9). Da smo kojim slučajem kasnili, mogli smo povećati brojno stanje sa dvoje Osiječana: Stjepan i Jasmina Filipović koje smo susreli na 2/3 pohoda i prozborili par riječi. Na kraju balade smo pronašli njihovu pisanu poruku ispod brisača u kojoj nas informiraju o svojoj ruti. Šteta… No, ima dana za megdana.
Dobar dio ekipe prvi put hoda sa Šapicama, dio njih nikada nije bio na Stjenjaku, nije se zavlačio u špilje, niti hoda nemarkiranim stazama na Krndiji i Papuku. Nije bilo jadikovki niti posustajanja! Uspinjalo se, znojilo i pojilo, a katkada smo ispuštali zvuke poput parne lokomotive.
Po prvi put smo na planini zagrijali vodu na neobičnom kuhalu sa etanol gelom u konzervi. Pila se crna kava i čaj od svježe planinske mente, šipka, kruške i drijenjka, sa dodatkom meda. Ovome možemo zahvaliti našem Kruni koji uz Romea i Ivana (kako koji Ivan!? pa Lončarić! koji drugi!?) ima pregršt tehničkih čudesa za preživljavanje u prirodi. Sve u svemu Šapice postaju sve brojnije i opremljenije.
Ovim putem želimo brzi oporavak i dugi život našem Dejanu koga je na Kapavcu bocnulo nekoliko pomahnitalih zvijeri (stršljen i obad), a ostatku ekipe hvala na preznojavanju i uzdisanju.
Nemojte nam štogod zamjeriti… Živi bili!
Miša Nicinger
