Beogradski maraton 2024.
28.04.2024.
Znaaaačiii ovo stvarno treba doživjeti. 🙂 Moj prvi polumaraton! Nisam imao nikakva očekivanja osim da završim ispod dva sata. Već pri podizanju startnih paketa vidjelo se da je organizacija na svjetskoj razini. Štandovi, hostese, volonteri svi su glatko obavljali svoj zadatak kao da to rade svaki dan. Drugi dan, na dan utrke – novo iskustvo. Beograd se podredio potrebama trkača. Masa ljudi se kretalo prema trkačkoj zoni odakle se je kretalo prema mjestu starta. A na startu gomila ljudi. Sveukupno sa maratoncima koji su krenuli sat i pol ranije 13.000 iz 72 zemlje Svijeta. DJ i voditelj dižu atmosferu na najjače, padaju konfete, dronovi lete na sve strane, fotografi su zauzeli svoje pozicije i kreće! Trči se kroz Stari Grad, Beograd, obilazimo znamenitosti, navijači se nalaze na sve strane i dižu atmosferu koja ja malo splasnula nakon impresivnog starta. Prelazi se Brankov most koji spaja dvije obale Save i s kojeg puca prekrasan pogled, te se dolazi u Novi Beograd. Uz cestu su razni bendovi, animatori, a na svakih 5 km okrepne stanice na kojima nam volonteri dodaju vodu i voće. Do 12-og km je išlo glatko, čista uživancija. Bilo je dosta vruće i počinjam osjećati umor. Nije puno pomoglo ni što sam par puta protrčao kroz mlaz vode s kojim su vatrogasci zalijevali trkače. Dolazimo do mosta na Adi koji prelazimo s jedne obale na drugu i nazad. Par km pred ciljem… šok! Čista uzbrdica. Navijači su sada najglasniji kada je najteže.Čak te nazivaju imenom koje pročitaju na startnom broju.Stigao je i cilj,medalja oko vrata i ostvareno planirano vrijeme.Sav napor pretvorio se olakšanje i ponos što sam ostvario svoj cilj.Jedva čekam da ponovim sve to opet. – napisao je Samir Vračarić
37. Beogradski maraton – iz perspektive „rekreativca“
Iako sam se prijava na isti dogodila sasvim slučajno, na nagovor prijatelja, moram priznati da sam ostala i više nego ugodno iznenađena. Ovo je ujedno bio i moj 1. međunarodni half (službeni), te prvi posjet Beogradu, koji ću definitivno pamtiti, ali samo po dobrome. Zaista me se dojmio cjelokupan događaj, grad, atmosfera, ljudi… Toliko pozitivne energije i toliko ljudi na jednom mjestu nisam nikada doživjela (osim možda na koncertu Prodigy-a na Exitu prije par godina),🤣 no, šalu na stranu. 😉 Ovo je za mene, rekreativca natjecateljskog duha, bilo jedno sasvim novo iskustvo.
Iako je ovo bio moj 1. međunarodni half, pa uzimajući to u obzir možda i nisam baš najkompetentnija osoba za “osvrt”, no, svatko tko me poznaje zna da sam vrlo zahtjevna po pitanju organizacije te da je vrlo teško zadovoljiti “moje” kriterije. 🤣 E pa, Beogradski maraton je uspio u tome. Naime, kompletna organizacija je po meni, bila vrhunski odrađena. Sama ideja preuzimanja startnih paketa na sajmu me oduševila, jer bojim se da bi sve drugo zbog tolikog broja posjetitelja bilo pogrešno. A k tome, iskoristili su to kao promociju trčanja. Sajam posvećen samo nama. 🙂 A ruku na srce, dalo se tamo razabrati i solidne opreme po povoljnim cijenama, te se moglo i besplatno večerati, prikladno utrci – ugljikohidrate (Barilla pasta party).
Sadržaj startnih paketa i sama ideja prozirne ruksak vrećice koju si kasnije koristio kao “garderobni ormar” me također oduševila. Ideja s naljepnicom startnog broja za ruksak je top. U ZG se dobije papirnata narukvica s rukom ispisanim brojem koju nosiš tijekom utrke. Ideja je dobra, no, ovo je ipak nekoliko nivoa iznad toga. Na istom tom startnom broju nalazi se i “kod” prema kojem možeš pristupiti svojim fotografijama, odnosno svim fotografijama na kojima si TI. Ne moraš pregledati 50.000 fotografija da bi pronašao sebe kako “umireš” na jednoj. 🤣 Ovdje je to filtriranje vješto odrađeno softverski. Jedina zamjerka koju imam jest upravo na to, jer su fotografije zaštićene i ako ih želiš vidjeti i skinuti, moraš platiti. No, ne znam zapravo bih li to uopće istaknula kao zamjerku ili pohvalu, jer moram priznati da je ideja vrlo poduzetna i dobra, te je kao takva za pohvalu. A dobra ideja košta. I softvera, i novaca i nečijeg vremena. Tako da, imaju “+” i za to.
Što se tiče same utrke, moram priznati da je i ona bila vrhunski odrađena. Start je bio podijeljen u tri zone, ali vrlo jasno označen. Broj sanitarnih čvorova (WC-a) je također bio dostatan, čak štoviše, u svakoj zoni ih je bilo nekoliko. Pretpostavljam da je to već opće pravilo na utrci ove veličine, no, kao što rekoh, nisam se do sada susretala s utrkama ovih razmjera, pa je ovo za mene vrlo pozitivno iskustvo. Atmosfera na startu je bila prekrasna, a za istu se pobrinuo saksofonist koji je stvarno bio izuzetno dobar.
Što se tiče same utrke, grad je uistinu prekrasan i bilo je divno trčati njime (malo više hlada ne bi škodilo, no, to ne umanjuje činjenicu ljepote). 😊 Količina pozitivne energije i kao i broj prolaznika koji su se našli uz rutu utrke me ugodno iznenadila. Na trenutke je bilo zbunjujuće čuti kako ljudi izvikuju tvoje ime u potpuno nepoznatom gradu, dok nisam shvatila da ljudi čitaju ime s broja. Zbilja predivno, ohrabrujuće i motivirajuće! 😊
Ono što bih svakako istaknula jest i da je nemali broj prolaznika na svoju ruku trkačima nudio različite poslastice – pa je i tu bilo narezanih naranči, banana, sokova… što je vrlo lijepa gesta. Također, ne pamtim na kojoj utrci sam podijelila ovoliko petica djeci koja su nas sa iskrenom radošću bodrila sa strane. ♥
Također, istaknula bih i ogromnu pozitivnu energiju i solidarnost trkača oko sebe, koju sam na ovoj utrci spoznala možda i najviše. Znam da su trkači samo po sebi ljudi velika srca i vrlo ljubazni, no, ovdje me se to dojmilo još i više, jer sam imala priliku osjetiti to na vlastitoj koži.
Netom poslije 16-og km me uhvatila ogromna kriza kada mi je stvarno trebalo vode, a znala sam da je okrepna stanica tek na 17-om km i stvarno sam mislila da neću moći izdržati. Dečko koji mi se taman pridružio tempom na 16 km i odlučio me pratiti je vidio moju nemoć i „skoknuo“ negdje sa strane te mi donio vodu. Nisam mogla vjerovati da se to upravo dogodilo. Gesta koja me ostavila bez daha. Dečko se zvao Nenad, i na kraju smo zajedno ušli u cilj. E pa Nenade, s obzirom da nemaš Stravu, ponovno ti zahvaljujem ovim putem. 😊
No, kako iz ovoga gore navedenog, ne biste zaključili kako je okrepnih stanica bilo nedovoljno, moram to odmah opovrgnuti. Bilo ih je sasvim dovoljno, a između njih je bilo čak i „vodenih kamiona“ iliti šmrkova koji su polijevali trkače vodenom maglom. Nikad kroz isti nisam prošla s većim zadovoljstvom. 😊 Žeđ koju sam ja osjetila ranije, bila je samo posljedica neiskustva i vrlo visoke dnevne temperature taj dan.
Što se tiče same utrke i osobnog uspjeha, palo je tu nekoliko osobnih rekorda, i ponosna sam, jer biti 61. od 2051 žena, nije mala stvar za rekreativca. 😊 OK, moglo je biti i bolje da se nisam prvih 10km zaletila kao da sutra ne postoji, no, što je tu je. Na greškama se ući. Sve u svemu, zadovoljna sam.
Na cilju me ponovno dočekalo ugodno iskustvo, jer poslije uručenja medalje, svaki trkač je dobio vrećicu s okrijepom (banana, jabuka, voda, izotonik). Vrlo praktično rješenje. Naravno, našlo se tu i različitih fizioterapeutskih masaža, proteina, sokova, igara… drugim riječima, bilo je za svakoga ponešto.
Ono što bih možda preporučila za sljedeću godinu je graver. 😊 Bilo bi simpatično da smo još na licu mjesta mogli ugravirati svoje ime i vrijeme. Doduše, možda je i to bilo, a da mi je promaknulo. U svakom slučaju, ovo je utrka koju ću definitivno dugo pamtiti i koju ću prepričavati još dugo. Naravno, do sljedeće godine, kada se ponovno vraćam u Beograd, po još bolje i ljepše iskustvo. 😊
P.S.
Ono što sam izostavila iz teksta jer nije bitno za utrku, ali želim naglasiti da sam primijetila kako su Beograđanke jako lijepe žene. Nisu napadne, već decentno i prirodno našminkane, te skladno odjevene.😊 – napisala je Vedrana Jovanovac
* * *
S obzirom da trčim i snimam video zapise od ulaska na teritorije države ili grada, odnosno od početka do kraja utrke – ne bih trebao ništa napisati, ali moram, malo. 🙂 Ionako nitko ne čita moje tekstove, svi samo gledaju filmove… 🙁
Drugi put trčim maraton u Beogradu i mislio sam da baš sve znam. Ah, kako sam naivan… 🙂 Meni je svaki put kao prvi put! 😉 Prije svega. svaki grad ima dušu, stanovnike, nešto što iskače iz okvira, samo treba imati vremena, otvoren um i oči, malo ematije i simpatije, i dakako gomilu love.
Nažalost, samo za elementarno muvanje po Beogradu, treba barem 7 dana. A mi smo okovani obvezama došli u subotu navečer, slabo spavali, u nedjelju po paklenoj vrućini istrčali 42 km, čak i nešto elevacije se nakupilo, tako da smo u ponedjeljak bili za otpad, uspavani, spori i non-stop gladni. Ukratko maratonci trebaju doći barem u srijedu. Nisam odradio susrete sa dragim ljudima iz regije, iz grada domaćina, a nije bilo vremena ni za nova poznanstva.
Nećemo se lagati, jako volim grafite, murale i art scenu. No, gradovi su preveliki jedva da sam se uspio naslikavati sa frajerima iz povijesti: Gavrilo Princip, Eddy Grant, (Maradonu sam zaobišao – jebeš njega) i s guštom pozirao kraj murala Duška Radovića. Nažalost mrak i drhtave ruke fotografa nisu dale najbolju fotku, a Duška Radovića sam slušao godinama, još dok je vodio jutarnji program na tada kultnoj radio postaji Studio B. Još mi samo Momo Kapor fali. Sve te manje ili više poznate face su osvanule na fasadama zahvaljujući navijačima Partizana. Malo mi je smiješno vidjeti da svi imaju na sebi crno-bijeli dres, a opet svaka ima čast na trudu. Ukratko, jebeš restorane, žderačine i krkačine. Treba prehodati grad, pretrčati ga, malo biciklirati i zaviriti u svaki skriveni kutak, i zaobići u širkom luku izvikana mjesta gdje turistima muzu lovu, prodaju maglu i mažu oči. Grad se bolje upozna pješice i bez vodiča. Trkači su dobili priliku osjetiti i doživjeti, barem malo, od svega toga što glavni grad Srbije nudi…
Belgrade marathon 2024. je velik, organizacijski iznimno zahtjevan i moćan, sa puno zanimljiv sadržaja, inovacija, zabave, na mnogo načina isti, ali i drugačiji od sličnih manifestacija. U odnosu na Zagreb je četiri puta veći, pa sam iskoristio prigodu da sve trkače pozovem kod nas u Zagreb, Split, na Plitvice, i meni najdraži Osijek. Naši su predstavnici po meni “mrtva puhala” i samo sviraju k… Treba nešto mijenjati u organizaciji Zagrebačkog maratona i to pod HITNO, jer smo jako daleko ispod Ljubljane i Beograda. 🙁 Apeliram na sve trkače, da izvrše pritisak i unesu promjene, da i naša metropola zasja punim sjajem, kako bi privukli trkače iz Europe i ostatka svijeta.
* * *
Planirao sam ići malo brže, možda neki PB napraviti, manje snimati, odraditi taj maratončić za npr. 03:45 sati, ali vrućina, lajanje, snimanje, godine, i što već sve ne… U konačnici sam jednostavno odlučio ići lagano i ispod četiri sata. Što će meni PB i slične gluposti!? To je za mlade ljudi! Kome se ja moram i / ili trebam dokazivati? Vidio sam sve zvijezde u Orionu, kad me sastavio grč lijeve potkoljenice, dok sam se pokušavao presvući, tamo nekih sat vremena poslije utrke. Iznimno sam zadovoljan i sretan, presretan postignutim rezultatom.
Hvala svima na snošljivosti spram kamere i nemojte mi štogod zamjeriti! Nisam ja nikakav predator i manijak. Radim 30 godina internetski posao i ne izlazim iz svoje dnevne sobe! Utrke i sportske manifestacije su mi jedino druženje sa živim ljudima, pa jednostavno malo (malo više) poludim. A i sve vas volim! Zar se trebam toga stidjeti!? Tko ne voli ljude, žene, djecu, životinje, prirodu, pedaliranje, planinarenje, trčanje, kampiranje – neka ide u 3pm. Nisam kao drugi, jedinstven sam, tup & glup, ali (po svemu sudeći) činim nešto dobro za sebe i našu malu trkačko-planinarsku zajednicu. 🙂 Još da me sponzori i organizatori zaprate… Imao bih i ja trenera, asistente, nosače ruksaka, brisača znoja, šaptače, čuvare, glasnogovornike, mazne cure u pratnji i putovao bih u 1. razredu tj. klasi. Mnogi jednostavno ne shvaćaju koliko im je dobro u životu i nepotrebno si žderu živce.
Život je lijep – živi ga brate, burazeru, fratelo, jarane, frende, lega moj…
5. mjesto – Miša Nicinger
Rezultati: https://bgdmarathon.org/results/
P.S.
Fotke možete slobodno preuzeti ako dođete na portala putem normalnog internetskog preglednika (browsera) a ne iz debilne FB aplikacije.
P.P.S.
Ovo je besplatna reklama, ali sa razlogom, jer su nam najbolju hranu u Beogradu poslužili u Restoranu Velika Skadarlija, pri čemu mislim na kvalitetu, količinu i cijenu. Vjerovali ili ne – najgore smo prolazili u malim kvartovskim restoranima, gdje su cijene više, porcije su manje, a od starih i dobro poznatih jela su ostala samo zvučna imena.
* * *
Ako trebate: webshop, web hosting, vlastiti server ili dizajn web prezentacije – pišite na info@midnel.hr i zatražite ponudu, jer Internet je naše igralište – https://midnel.hr
