Baranja Night Trail 2020.

Nakon duže stanke zbog corona virusa, napokon se održala utrka, Baranja Night Trail. Ne znam odakle započeti. Na startu nas je dočekala odlična klopa, kao i svake godine, domaće delicije Baranje. Na sam star utrke vozili smo se u traktoru, ali smo ove godine morali imati maskice. One nam nisu smetale jer smo se svi slikali i baš smo izgledali kul s njima. Silazimo s traktora i započinje borba. Na početku sam sama sebi rekla: “Ideš svojim tepom, nemoj se obazirati na nikoga. To je samo jedan dobar trening.” I tako je bilo, krenuli smo kroz surduke koji su bili puni blata i zakrčeni. Kontrolne točke su bile na zanimljivim mjestima pa se tako do nekih se moralo i puzati. Tijekom cijele staze smo išli gore-dolje, a svi znamo koliko takve utrke volimo. 🙂 Pred sam kraj utrke smo se spuštali, ali znali smo što nas čeka, uspon na repetitor. Nakon njega je sve bilo lakše. Bilo je potrebno samo se spustiti u selo. Nakon pola sata ulazim u cilj sa smiješkom na licu. 🙂

Dunja Straka

Baranjska terra incognita iliti kroz pustinju i prašumu na domaći način

Što normalni ljudi rade petkom navečer? Odmaraju od napornog radnog dana, možda gledaju neku seriju ili film ili izlaze i druže se uz pokoju čašicu finog vina ili piva. Što Djeca iz šume i još par desetaka ljudi koji iskaču iz okvira „normalnog“ rade petkom navečer? Idu na utrku! Noćnu! Po Baranji! Pivo dođe poslije utrke!

Kada je počela korona kriza najviše nas je bilo strah da će Zelena točka Baranja i glavni i odgovorni organizator Siniša Jonjić morati otkazati svoj Baranja Night Trail – utrku koja je meni prošle godine bila najdraža, najluđa i najljepša u cijeloj trkačkoj sezoni! No, iako je Merkur retrogradan sa Svemirom, a Murphy ne ide na godišnji, dogodilo se neočekivano i stigla je divna vijest – Zelena točka dobila je dopuštenje Kriznog stožera i utrka će se održati, ali uz smanjen broj sudionika i obvezno nošenje maske na traktorskoj prikolici koja vozi na start!

Djeca iz šume bez zadrške su se sva prijavila i uplatila gotovo simboličnu startninu od 50 kuna! Nas četiri „jahačice apokalipse“ – Dunja, Helena, Martina i ja (Ana) odlučile smo se za dugu, Stellar rutu za koju je organizator obećao da će biti 24 kilometra s 900 metara akumuliranog uspona, ali nekako smo se potajno nadale da možda bude i malo više (lažem… htjele smo kraće, ali neka! Nije nam žao! 😊 Naši su nam se dečki – Antonio, Damir K., Damir W., Krešo i Boris pridružili na Stellaru, a Kruno (Benđo) je odlučio pokoriti kratku, Lunar stazu s obećanih 15 kilometara i 500 metara uspona!

Organizator se potrudio dočekati nas s baranjskim delicijama koje su složile vrijedne ruke ekipe iz LAG-a Baranja. Utrka je startala u osam sati navečer, ukrcajem u velike traktorske prikolice. Svi smo nosili zaštitne maske, a moja je u maniri „najboljih“ balkanskih političara bila, sasvim slučajno, naopako! To sam vidjela tek dan poslije pregledavajući selfije!

Eh, sad… kako opisati ovu utrku onima koji nisu bili? Dok smo se provlačili kroz surduke, hvatali za lijane, teško izvlačili noge iz prapora na tek preoranim poljima, kroz glavu mi je prošao naslov Sienkiewiczevog romana – Kroz pustinju i prašumu! Jer baš ta divljina baranjskih, zaraslih surduka i praškasto tlo na tek preoranoj njivi koju smo, između ostalog, morali prijeći, a koje zavlači noge dok trčiš baš kao da trčiš po pijesku pustinje, uvlači nas u avanturu kakvu nikada nismo očekivali!

Dobro, nas nitko nije oteo za razliku od glavnih likova navedenog romana, iako su neki dijelovi izgledali kao da bi nas netko i mogao oteti! Podrum ukopan u les (čitaj „rupa u zemlji – u kojoj ne živi hobit“), napuštene zarasle kućice i zgrade, stara groblja… sve su to bile kontrolne točke do kojih smo se probijali tehnički iznimno zahtjevnim terenom. Moja mašta, a vjerujem i svih mojih suboraca, u tom je mraku radila sto na sat! U jednom sam trenu bila Tarzan, u drugom Indiana Jones, a u trećem me bacila u dane kada sam igrala Diablo! Čak sam u glavi čula glazbu iz igrice dok sam iza crkve u Kotlini tražila grob s kontrolnom cvikalicom.

Odlično označena staza išla je gore-dolje, cik-cak po nadmorskoj visini Baranjske planine. Oh, svi vi nevjerni koji ste na početku mislili da se ne može skupiti 900 metara uspona u Baranji, izazivam vas da probate Sinišine utrke! Napenjat ćete se, a i natrčati nizbrdo! Baš kad pomislite da je penjanje gotovo i sletite se na lokaciju starta, Siniša vas još jednom pošalje na uspon i to skroz do repetitora na Banovom brdu! U tome svemu nakupite i skoro 27 kilometara, a ne samo onih obećanih 25! Na putu, uz svoje suborce/supatnike, HGSS i Zokija srećete i pokoju divlju životinjicu. Baš kao naš Antonio, koji je imao bliski susret s prijateljski nastrojenim jazavcem!

A suborci/supatnici/suparnici? Na dugoj, Stellar stazi u ženskoj konkurenciji samo nas šest najodvažnijih! Na dugoj u muškoj konkurenciji mnogo veći broj trkača različitih profila – od apsolutne elite do entuzijastičnih rekreativaca! Kratku nisam uspjela kvalitetno popratiti, ali znam da je bilo mnogo poznatih lica i odličnih trkačica i trkača!

A rezultati? Svi su bili odlični, bez obzira što ih je snašlo na stazi. Djeca iz šume, zahvaljujući napornim treninzima i biču Zvjeri s Papuka, pokorila su Baranjsku planinu i uprljana praporom uspjela pokupiti čak i pet medalja! Oni koji nisu stali na postolje, držali su se vrha, tako da smo svi završili visoko u poretku! Na kratkoj stazi naš Krunoslav Bencek, ravno s fizikalne terapije, utrčao je u Popovac i uzeo broncu! Na dugoj Krešimir Valentić s momačke brončani, a lakonogi Antonio Dujmović srebrni! Kako smo sve mi cure bile na dugoj, nadale smo se poredati na postolju u bilo kojoj kombinaciji! Na kraju je naša najmlađa i uvijek odlična Dunja Straka uzela zlato, a ja sam imala sreće biti druga i prvi put u životu samostalno dobiti medalju te stati na postolje! Znam da mi Helena i Martina neće ostati dužne i da ću vjerojatno gutati njihovu prašinu već na sljedećoj utrci! Planove da nas je tri na postolju pomrsila nam je odlična Jasna Plemeniti iz Nexe Tima… No, nju volimo pa ćemo joj oprostiti! 😊

Usput, hvala organizatoru na još jednoj izvanrednoj i uzbudljivoj utrci te na bogatim nagradnim paketima za osvajače medalja! Ako hoćete vrhunsku pustolovinu i otkrivanje nepoznatog, dođite na Baranja Night Trail!

Ana Nemet-Đurčević

* * *

Ne znam jesam li za Baranju i Bansku kosu posebno emotivno vezana jer neodoljivo podsjeća Frušku goru, ali mogu reći da mi je od 2103. ovo jedna od najdražih utrka. 💚 Obzirom da smo, što iz objektivnih što iz subjektivnih razloga, bile gotovo najduže na stazi (koja je od 13km narasla na 17km slobodnom voljom našeg sjajnog organizatora, to je valjda uzeo u nasljeđe od Nikole), imam potpuno pravo ponoviti da je ovo vrijedilo 500, a ne 50kn koliko je iznosila kotizacija. No, tu smo gdje jesmo, pa ga je… 🙂 U čudesnom spletu sposobnosti organizatora Siniša Jonjić (i njegovog magičnog tima) i tople baranjske noći Stellar je bio sve po što smo došli: romantičan, a divlji, nježan, al’ uzbudljiv… naprosto jedinstven! 🙂 Highlight of the night: susret s 3 jelena i nebo iznad Baranje posuto milijunima zvijezda! Baranja Night Trail, ponovno apsolutne čestitke, malo mi je žao što ste tako samozatajni, ovakav je doživljaj vrijedan velike pažnje, ali s druge strane ta nota ekskluzive, možda cijelu priču čini još ljepšom! Čestitke svim prijateljima trkačima, baš smo se dobro podružili! 🙂

Marika Marić

 * * *

Baranja Night Trail – Lunar staza cca 18 km 2:04:33h – 1. mjesto. Još jedna avantura na stazi kakvu samo Siniša Jonjić može napraviti, koliko god nam bila teška i neprohodna to je sama čar ove utrke i ono što i dovodi trkače u sve većem broju na ovu utrku. Naravno uz perfektnu organizaciju i bogate nagrade što smo već nekako i navikli na ovoj utrci. 🙂 Napokon pobjeda i na domaćem terenu. 🙂

Vedran Jasenović

* * *

Moj prvi Baranja, a i noćni trail. Čekalo se gotovo godinu dana da idem na taj famozni Surduk trail i došao je. Iako je prvotno trebao biti 13. lipnja – održan je 12.06.2020. godine, što je na kraju ispalo bolje jer 14.06. održava Iločki polumaraton. Na moju veliku žalost nogica mi nije zacijelila i odlučila sam samo lagano trčkarati po ravnici, a po brijegu hodati…

Startalo se iz mjesta Popovac koji se smjestio podno obronaka Banovog brda, do danas meni u potpunosti nepoznatog kraja. Susrećemo fensi trkače i one koji će to tek postati. Pozdravljamo neke ultramaratonce, maratonce i ostatak ljubitelja prirode i gubljenja u njoj.

Start pakete preuzimamo u Domu kulture, te ubrzo oformljujemo neformalnu skupinu šetača iliti onih koji su se ozlijedili, a htjeli bi sudjelovati. Neki su ozlijedili gležanj, neki koljeno, a svima vrag nije dao mira pa smo krenuli u ovu nezaboravnu avanturu.

Raspis utrke kaže 13-14 km, što će se na kraju pokazati preumanjeno ali što je tu je – kilometara nikad viška, za razliku od kilograma. 🙂 Ekipica se skupila i pozorno sluša brifing, gricka delicije napravljene od strane lokalnih žena, koje su bile prefine. Omastili smo brk, malo se naslikavali i vrijeme je da se ukrcamo u našu kočiju.

Dva metalna vagona koja vuče traktorčić nakrcala su se nestrpljivim trkačima i trkačicama, i pohitala prema startu. Nakon lude i nezaboravne vožnje, upoznavanje lokalne prirode (čitaj vidjeli smo bijelu čaplju) stižemo na odredište, iskrcavam se u ugledamo frajera s puškom. Polovica se nas izbezumila šta, gdje, kud i hitamo za masom jer to je bio naš startni pucanj.

Sretni što smo preživjeli vožnju (i pucnjavu) neki zaboravljaju uključiti sat ali se lagano i sigurno počinjemo gubiti u šumi i visokom raslinju. Do danas nisam ni znala što je to surduk ali i to smo naučili posebice kad smo u jednom zaglibili.

Krenuli smo žestoko neki su u startu doživjeli ozljedu, a ostatak se počeo udaljavati u nepoznato. Nakon tri kilometra počinje najveća dilema ostati ili odustati… Noga je počela boljeti zbog uspona, teško se disalo, HGSS nas preispituje hoćemo se vratiti ili nastaviti jer oni nastavljaju dalje dugom stazom.

Prethodno nas bodre uz poskočicu “Stisni zube možeš ti to, budi muško” makar netko od nas. Tomislav (Burimir) i ja nastavljamo dalje sami, i udaljavmo se prema polju, kad ono vidimo neko svijetlo iza nas.

Već sam mislila da mi se pričinjava kad nas susreće naš Anđeo čuvar Krešo HGSS-ovac is Osijeka, koji nas nije htio ostaviti same u bespućima Baranje… ili jednostavno nije imao pametnijeg posla kako smo ga i upitali, na što se on samo nasmijao.

Na ravnicama lagano kaskamo, a na brijegu se vučemo k’o krepane kokoši i obilazimo kontrolne točke. Stižemo do dijela gdje nam se spajaju staze (Lunar i Stellar) i susrećemo Dejana Radanca koji nas ostavlja u oblaku prašine. Još je uspio zastati i porazgovorati, te nam objasniti kako se nije izgubio nego smo jednostavno mi spori. 🙂

Stižemo podno odašiljača i dobivamo upute kako nas do vrha čeka uspon, ne baš tako dug ali strm. Na putu do vrha nas obilaze ljudi s duže staze, a mi proklinjemo sve živo i neživo. I napokon nema više uspinjanja samo spuštanje i ravnica. Ostaje nam još jedna kontrolna točka koju pronalazimo i upućujemo se k cilju. Putem obavještavamo trkače s duge staze koliko je ljudi ispred njih, te na kojoj udaljenosti.

Prelazimo kilave drvene mostove, gledamo na sat koji odbrojava 16 km i mislim si dali se je on pokvario ili su organizatori imali predobro mišljenje o našim mogućnostima. Prolazimo crkvu, približavamo se cilju, Miša nam dolazi s osvježenjem koje bi radio popili, ali ne možemo jer nam je muka od života i brda. Ipak smognemo snage i utrčavamo u cilj.

Istini za volju bila sam zadnja, točnije prva s druge strane ali sve je stvar percepcije. Puni smo dojmova s cijele staze, razočarana jer sam bila nešto brža od puža, a sporija od ježa. Ipak sam završila utrku u jednom komadu što je bio primarni cilj.

Do slijedeće godine pripremati ćemo se bolje i više, a tada možda budemo i predzadnji ili oni prije predzadnjih. 🙂 Slijedi kratki i brzi oporavak je nas u nedjelju 14.06. čeka Iločki polumaraton koji je za mene poseban, a vi dragi ljubitelji prirode izađite van, odšetajte, protrčkarajte i dišite punim plućima.

Marija Bešlić

* * *

Iako sam znao da je u petak utrka, u četvrtak sam odradio žešći biciklistički trening od 40km i 800+ uspona. Zašto!? Čisto malo za promjenu jer sam ovaj trail mislio odradit turistički, a i navečer sam bio na momačkoj gdje smo se napili k’o lučki radnici. Otišao sam spavati u 01:30 i u 05:05 na prvi zvuk alarma iskočio iz kreveta i na posao. Izdržo sam do 12:00h i tražio izlaz. Došao doma malo ubio oko, obavio u gradu šta sam trebao pa put Ivanovaca i Valpova gdje sam pokupio ekipu. Dolazim u Popovac na opće čuđenje organizatora jer sam rekao da moram radit.

Pozdravljanje s ostalim natjecateljima i rivalom Radancem, ulaz u klasnično prevozno sredstvo traktorsku prikolicu. I ove godine nas je iznenadio lovac koji je bez najave pucnjem iz puške dao znak za start. U samom početku odmah borba za što bolju poziciju kako mi ne bi smetali sporiji trkači. Po mojoj procjeni sam bio oko 5-6 mjesta za koje sam se izmjenjivao s jednim trkačem iz Sl. Broda on je bio brži na nizbrdici, a ja na brdima. Staza se izmjenjivala kroz baranjske surduke, vinograde, groblje, oranice, nasade lješnjaka. Kontrolke u podrumima, napuštenim građevinama, starim kućama, grobovima.

Na jednom djelu staze koji ide asfaltiranom cestom kolega iz Broda mi bježi i gubim ga iz vidokruga. Na 6. kontrolki srećem trkača koji je bio ispred ali je fulao tu kontrolku i vratio se da ju pokupi. Tu mu bježim, a nakon cca. 2km stižem i još jednog kolegu koji se raspao, a zatim i ovog iz Broda. Držimo se jedan drugog do posljednje 8. kontrolke kad izvlačim zadnje atome snage i u cilj ulazim kao treći u ukupnom poretku. U samo par dana još jedno postolje za mene. Sad je bilo dosta lumpovanja, vraćam se sportskom načinu života.

Krešimir Valentić

* * *

Mračna šuma, blato, pod nogama puca suho granje, provalije, surduci, prastari klimavi mostovi, groblje, svako malo čuje se pucanj lokalnih lovaca, noć i nepregledna staza… Svi imaju isti cilj – (što prije) stići do cilja. Daj Bože, bez ozljeda. Moje iskustvo je zapravo fantastično! Upustiš se u avanturu u kojoj ne znaš što te čeka i samo ideš naprijed, naprijed i naprijed. Nema natrag 🙂 jer moraš (natrag) u civilizaciju, a to znači ići naprijed. Trčali smo i hodali kroz šumu gotovo četiri sata, ali osjećaj kad ti stave medalju oko vrata je neprocjenjiv. Uspio si prijeći opako zahtjevnu stazu u prekrasnoj Baranji. I još samo nešto; kad čuješ pucanj – trči! Jer… Ti si gost u šumi, a divlja svinja je domaćin!

Silvana Bošnjak

* * *

Nije neka tajna da je meni svaki put – prvi put. 😉

Sukladno tome – po tko zna koji put zaboravljam da Baranja nije ravna i da se nekadašnje hridi na dnu Panonskog mora, danas opako uzdiži u nebesa. Dobro, ne baš u nebesa… 😉

Organizator nam je pripremio dvije staze: mjesečeva staza (Lunar Trail) ~18km sa preko 500m visinske i zvjezdana staza (Stellar Trail) ~25km sa preko 1.200m visinske razlike.

Stazu su bile izvrsno markirane (10/10) ali tehnički vrlo zahtjevne. Nekoliko surduka, gomila grana, drveća, lijana, kopriva, visoke trave, blata, jako puno zemlje i oranja, makadama, pa nebrojeni usponi, isto toliko silazaka, nešto malo asfalta, mostova. Kontrolnih točaka je na kratkoj bio 5, a na dugoj stazi čak 8 komada, vrlo zabavno i maštovito pozicioniranih…

Što se tiče organizacije nemam primjedbi – sve je bilo perfektno! Doček, prijave, zakuska, DJ, razglas (isprva preglasan, kasnije vrlo dobar), WC u objektu, brifing u učionici pod vedrim nebom, prijevoz u prikolicama, staze opake, teške, ali bez lutanja i problema. Cilj, medalje, cuga (energetski napitci, coca-cola, voda, pivo, radler), grah sa mesom, kruh, proglašenje s medaljama, poklonima i crvene paprike oko vrata (genijalno). 🙂

Jel bilo nešto loše? Ne, ali mi je osobno jako smetala silna količina prašine na stazi i na kontrolkama. No, to je viša sila, Sahara se polako približava našim krajevima. 🙁

Hvala svima na ugodnom druženju, žestokom znojenju i snošljivosti spram kamere. Čestitke najboljima, i onima na kraju kolone. 😉 Ponosan sam na Šapice i što pripadam skupini zaljubljenika & zaluđenika u planinarsko i ravničarsko trčkaranje, gubljenje i pronalaženje.

Miša Nicinger

Rezultati: