Još 7 minuta… jooj… puh…
11.-12.06.2009.
Dogovarali mi, pregovarali, za jedan vikend, pa odgodili za drugi, da bi na kraju to bili četvrtak i petak skoro dva tjedna kasnije od planiranog. Od početne povelike brojke 6, ostalo nas je samo tri. Ozbiljnije pripreme (čitaj – shoping, branje malina, pakiranje stvari) obavile smo u srijedu predvečer, a već u četvrtak ranom zorom (oko 9) krenule smo put Jankovca. Tko? Danijela Gašparović (dalje u tekstu Danijela), Danijela Ivanović (dalje u tekstu Daša) i moja malenkost.
Riječ dvije o ruksaku… Moj običaj je da izvagam ruksak, prije nego krenem na putešestvije. I tako, stanem ja na vagu (s ruksakom), kad imam što vidjeti… Trebalo mi je punih 10 sekundi da preračunam uopće koliko teži ruksat, a kad sam došla do brojke od 14kg bacila sam se na prekopavanje i preslagivanje, pa su neke stvari ipak ostale kući, a težinu sam spustila na podnošljivih 13kg 🙂 (2l tekućine, 2kg kruha, 0,5kg voća&povrća, vreća za spavanje, rezervna odjeća, kabanica i još kojekakve sitnice (baterije, nož, fotoaparat + 2 objektiva)) . Ni Dašin ruksak nije bio ni malo lakši, iako je izgledom bio duplo manji.
Na Jankovcu smo malo prije deset. Kako je blagdan i neradni dan, jedva uspjevamo naći mjesto za parking. Sve vrvi od turista i izletnika. Nabacujemo ruksake na leđa, i s našim Šerpom, Maheshijem, krećemo put Češljakovačkog visa. Pozdravljamo starije šetače i izletnike, a oni nam s osmjehom odvraćaju i čude se otkuda mladi u prirodi, pa još s tolikim ruksacima 🙂 . Ehh, da znaju kuda idemo.. A znamo li mi? Pa ja znam, a dvije Danijele otkrit će to putem.. Prvu kratku pauzu, na koju nas tjera vrućina i težina ruksaka, radimo već na tromeđi 
(Jankovac – Majerove livade – ČV), Daša jede jabuku, u nadi da će bar malo olakšati ruksat. Pauza traje 7 minta.. prvih 7 minuta, od mnogobrojnih kasnije. Put prema ČV je neprepoznatljiv – staza pokošena, očišćeno, prava milina za prošetati. Kod table “Šareni stup, Tromeđa” čujemo topot i buku s lijeve strane – mlada srna, prestrašena iznenadnim gostima, dala se u bijeg. Na jednom dijelu nailazimo na šumske jagode, a nešto dalje posjećujemo mravinjake, spomenute već u prijašnjim avanturama. Ostaju nam još dva uspona do ČV. Cure pitaju kad će pauza, a ja odgovaram “za 7 minuta”.. Nakon 10-ak minuta stižemo na izvor podno ČV (zaboravih mu ime) i radimo kratku pauzu, jer do samog vrha ima još 7 minuta. 🙂
Fotkamo se na ČV, Danijela nas upisuje u knjigu, Daša crta šapicu, i krećemo na vidikovac. Moram li spomenuti da su i ČV i vidikovac, također, pokošeni i sređeni?! 🙂 S vidikovca hvatamo signal za mobitel, i javljamo se, jer kada krene spuštanje prema Trišnjici, gubi se signal. Danijelini nas upozoravaju na oluju koja stiže, Dašina mama također spominje neko nevrijeme, a mi stojimo na vrhu i ni traga oblačku, ni vjetru. Čudimo se, ali znamo kako je priroda nepredvidiva i hirovita, pa skraćujemo pauzu i krećemo prema Trišnjici. Nema više uspona, samo spust. Al’ se netko raduje tome 🙂
“Trišnjice, dobar dan, kućo stara, evo tvojih planinara!” – pozdravljamo Trišnjicu, gdje stižemo oko 13h. Uz dogovor sa gosp. Mirom Mesićem, kojem ovim putem zahvaljujemo na svemu (počišćena i prozračena kućica, počišćeno sklonište, drva, kljuć, etc..) i najavu, na raspolaganju imamo planinarsku kućicu Trišnjica (HPD Sokolovac). Ehh, da.. Po dolasku na Trišnjicu, moja malenkost je propala kroz trule, stare daske na mostu. 
Srećom, nisam razbila ni sebe ni skrivenu bocu vina, koju je neki planinar sakrio ispod mosta. Cjepaju se drva, pali prva vatrica, kuha kava.. Nakon ručka, jedan dio ekipe baca se na izgradnju luka i srijela, jer planiramo održati prvenstvo streličarstvu, kako bi prikratili vrijeme, a ujedno i vježbali gađanje, za slučaj da budemo trebali u lov na hranu 🙂 . Nakon održanog prvenstva uslijedila je podjela nagrada, himna te šampanjac. A iza toga, ozbiljnije stvari.. Mozgali smo što i kako s mostom, koji je u defektnom stanju. Iza kuće našli smo grede, u alatnici hrpu alata, pa htjedosmo sklepati i popraviti, a onda, možda bi se domaćini ljutili što im diramo sve te stvari, pa smo puknutu dasku zamijenili novom, ali samo položenom, bez zakivanja..
Tek što se Daša prihvatila sjekire, da nacjepka drva za noćnu vatru, u daljini ugledamo prve posjetitelje. Gosp. Davor Martinčić je stigao prvi, a dok smo otišli do izvora napuniti vodu, stigli su njegova gospođa, Danica, i sin Lovro, iz Požege. Ugodno smo se družili, čakulali, zaključili da imamo preko nekoliko zajedničkih poznanika i da smo bili na par druženja u isto vrijeme. Na spomen puknute daske i mosta, gosp. Davor pita za bocu – koje li slučajnosti, on je njen vlasnik. Nakon zajedničkog fotografiranja, oko 18:20, obitelj Martinčić se uputila nazad prema autu, a mi nastavili pripremu za vatru. Pripremu je ovaj put omeo jak vjetar, koji je došao brzinum munje. Iznenada se začula buka na zapadu, a nebo su prekrili crni oblaci. Rastrčale smo se pokupiti stvari kojih je bilo na sve strane, a od vatre smo morale odustati.
Do pred noć, kada nas je kiša potjerala unutra, sjedile smo na ljuljački ispred kuće, osluškujući potočić kako žubori i krošnje koje se podvijaju pod snažnim vjetrom. U kući su nas dočekala tri idiota – papa, Pajo Patak i Petar Pan. Da ne bude zabune, riječ je o igri “Idiot” u kojoj suparniku napišeš na papirić neko ime, a on mora pogoditi tko je. U pauzama, kada bi se vjetar stišao i kišica prestajala, Daša bi čula nekakvo komešanje i trčkaranje na katu. Iako nas je gosp. Miro upozorio da bi moglo biti puhova, gosp. Davor je rekao da oni pobjegnu kada čuju da ima ljudi. Mi smo se, naravno, ponadale da ih neće biti, pa smo ležerno i bez puno straha oko 23h krenule na spavanje. Gornji kat je spavaonica gdje se nalaze 2 kreveta na kat i jedan obični, a na svakom još par dodatnih madraca. I pored svih tih kreveta, cure su se odlučile za spavanje na podu (?!). Danijela je zaspala u roku “7 minuta” a Daša i ja smo malo pričale, više osluškivale, i još više svijetlile baterijom po prostoriji. U potrkovlju, pod strehom, puhovi kao da su održavali utrke. U jednom trenutku Daša je ugledala ogromnog pauka, pa se svako malo, svijetleći, vraćala na njega. U jednom od svijetlećih “napada” slučajno smo otkrile veliku rupu koju su puhovi progrizli. Više nije bilo dvojbe – bit će duga i zabavna noć. Daša je zgrabila neku dekicu i nagurala u rupu, nadajući se da se zvijerke neće probiti kroz tu prepreku. Niti pet minuta nakon akcije “zapuši rupu”, začuli smo sitne korake, a kad smo osvjetlili imali smo što i vidjeti. Gospodin Puh se, naravno, provukao ispod dekice i došetao do kreveta. 
To je bio ključni momenat, u kojem smo nas dvije zgrabile vreče za spavanje, preskočile Danijelu, koja je i dalje blaženo spavala, i sišle u kuhinju. Bacile smo se na micanje stvari i raspremanje stola, jer smo tu odlučile provesti noć. Buka koju smo radile, napokon je probudila Danijelu, te je i ona sišla dolje. Daša i ja smo se zgurale na stol, a Danijela je legla na klupicu pored, i naravno, pogađate, zaspala u roku “7 minuta”.. Prošla je ponoć, a nas dvije i dalje smo osluškivale trku s gornjeg kata, pričale, zezale se.. Vrijeme je teklo sporo, jako sporo.. Negdje oko 4 ujutro počelo je svitati, i tad je krenula druga “buka” – pjev ptičica… Lijepo je to čuti, ali kad trebaš zaspati, svaki šum smeta.. Jedina dobra stvar u zori je bila ta što je sunce potjeralo puhove, te smo kako-tako, mogle zaspati. Odmorne, naspavane, ali pomalo ukočene od udobnosti ležajeva, probudile smo se oko 8,20, s pitanjem “a što bi bilo da nas je bilo 6, gdje bi spavali?” 🙂 .
Jutarnja kava, doručak, umivanje i pranje zuba u obližnjem potočiću, čitanje knjige na ljuljački… sve laganini, bez opterečenja, žurbe, ugašenih mobitela, a čak niti sat nismo imale.. Ehh, da, ne smijem zaboraviti baladu o puhu, tj. Puhovski bluz, koji smo skladale, inspirirane noćašnjim avanturama 🙂 Nakon jutarnjih rituala, Daša se opet prihvatila sjekire i opet “prizvala” posjetitelje.. Cestom od Duboke, došlo je devet planinara iz Zagreba (od čega 4 male djece, odokativno mlađe od 15 godina, što je bilo ugodno iznenađenje). Sjeli su odmoriti, rekli da idu na ČV pa na Kapavac, i nakon lupanja žiga, produžili dalje. I mi smo oko 13h napustili Trišnjicu, prethodno pospremivši i počistivši kućicu.
Put nas je vodio prema Dubokoj i nastavno-pokusnom šumskom objektu, koji je izgradio Šumarski fakultet iz Zagreba. Stotinjak metara prije objekta nalazi se topli izvor.. Izgleda da je netko ugasio grijanje na tom izvoru, jer je voda podjednako hladna, kao i ona iz obližnjeg potoka. Stotinjak metara iza objekta, dolazimo do križanja koje se desno odvaja prema Nevoljašu (30 min) i Jankovcu (1h). Počinje naš prvi uspon toga dana.. Nije strm i prolazi u šali i zezanciji. 
Kratki odmor radimo nakon 20ak minuta, na križanju staza za Jankovac i Nevoljaš. Informiram cure o dijelu staze koji nam prethodi, i tješim da, iako je uspon jako strm, nema ga puno, svega 7 minuta 🙂 . Izbijamo na pola ski staze, kraj stupa koji nosi brojčanu oznaku “6”..Danijela pita jel to šest odozgor ili odozdol, a kod sljedećeg stupa uvjeravamo se da brojevi počinju od podnožja, tako da ne znamo koliko ih je još do vrha. Na pola uspona dobivamo signal, te pristižu poruke i informacije o propuštenim pozivima tijekom jučerašnjeg dana i današnjeg jutra.. Javljaju nam se Šapice koje su trebale biti s nama, ali su silom prilika morale ostati u gradu. Svi su zabrinuti za nas i pitaju kako smo preživjeli sinoćnju oluju. Stiže i poruka od gosp. Mesića, kratka i jasna “Locirajte se”. Zahvaljujemo na brizi, javljamo se, te nastavljamo uspon do Nevoljaša. Na skloništu zatičem otvoren prozor, pa skoknem zatvoriti ga jer se opet podigao jak vjetar i nebo prijeti kišom, dok cure produžuju do vidikovca, gdje smo oko 14,30..
Gore uživamo u pogledu, jer je sinoćnje nevrijeme vjerojatno pročistilo zrak, pa se vidjelo od Pečuškog brda u Mađarskoj, sve do Psunja i onog famoznog odašiljaća. Na jugu se možda vidio i Vlašić, ali moje neiskusno oko baš i nije znalo koje planine gleda na jugu, a bilo ih je puno, što bližih, što daljih. Kišica nas osvježava, ali i zeza. Dok smo izvadili kabanice iz ruksaka i obukli ih, već je stala.
Odlučujemo se za sput preko Majerovih livada i niz Talijanski jarak. Iako je to spust prema Jankovcu, ostaju nam još tri kratka uspona. 
Cure me više i ne pitaju “Koliko ima još?” jer znaju da ću reći “Još samo 7 minuta” 🙂 pa nam “7 minuta” postaje inetrna šala.. Uz gospodina Puha, naravno.. Kakvog puha? Jeste vidjeli puha? I meni se učinilo da sam ga čula… 🙂 Kiša koja je padala noć prije, učinila je Talijanski jarak sklizavijim nego je inače, pa se spuštamo s oprezom, i na Jankovac stižemo oko 16h. Još pola sata provodimo na obližnjim klupicama, i nikako da se natjeramo na polazak i povratak u civilizaciju. Nismo još ni krenule nazad, a već padaju nove ideje za skitnje i planovi o povratku. Gospodine Puše, čuvaj nas se, jer vratit ćemo se opet. 🙂
Ivona Lozić
