Pohod na Češljakovački vis i nazad preko Trišnjice
16.05.2009.
Sukladno prijašnjim dogovorima Šapice u sastavu; Danijela, Lareta, Ivona i Miša, uspijevaju se okupiti oko 12:30h i krenuti iz Slatine preko Slatinskog prigorja, Ćeralija i Slatinskog Drenovca put Jankovca. Na Jankovcu jedva pronalazimo mjesto za parking i krećemo na višesatni pohod prema Češljakovačkom visu, koji se ničim izazvan smjestio na 820m nadmorske visine. Cilj nam je udariti žig u SPP knjižice, koju ovoga puta s ponosom nosi i naša Šapica Lareta. Osim žigosanja po knjižicama, namjera nam je posjetiti planinarsku kuću i otvoreno sklonište Trišnjica jer Šapice imaju tamo nekakve planove u budućnosti…
O tome ćete čitati u narednim brojevima turbo de-luxe i bogzna kako popularnog Internetskog portala www.planinarimo.info 🙂
Vrijeme prekrasno, lijepo, toplo i ugodno. Na usponu puštamo poneku kapljicu znoja i štrumfamo kroz nepregledna polja procvalog medvjeđeg luka, koji ispušta dosta jak miomiris i ima čudnovata i ljekovita svojstva. Dakako Ivona i ja pronalazimo nešto mladog lišća i beremo ga u vrećicu. Medvjeđi luk miriše na češnjak, a jestiv je list i korijen, kada se osuši i izmrvi, dodati ćemo ga drugim dehidriranim začinima (mrkva, peršin, celer,…) i hopla imamo izuzetno ukusan i što je najvažnije zdrav dodatak jelima. Tko ne vjeruje neka dođe probati neki naš pripravak, na primjer “Juhu sa sve!”… 😉
Pohod koristimo za fotkanje divljih zvijeri, ćakulanje na zadane teme poput; orijentacije, planinarenja i fotografije ali i slobodne teme poput; ekologije, uređenja vrta, zvjezdanih staza, poznatih i manje poznatih filmskih ostvarenja iz Hrvatske i Jugoslavenske kinematografije, kulinarstva i tako to.
Dok kažeš keks ili lupiš dlanom o dlan, svladali smo rastojanje i visinsku razliku od Jankovca do ČV-a, upisali se u upisnu knjigu i ištambiljali naše knjižice i prateće papiriće. Zatim je ljepši dio Šapica zauzeo ključne pozicije u VIP loži na vidikovcu, koji se nalazi u neposrednoj blizini ČV-a, i onako ležerno sa nogicama u zraku su nehajno i nekako s visoka gledale; Veliku, Požegu i okolna naselja. 🙂 Koristim prigodu za surfanje Internetom (dakako strogo poslovno) jer je signal “do jaja” (radioamateri bi rekli – ‘zakucava’ skalu na S metru) i računalni bitovi samo klize kroz zrak to jest ‘Eter’. Usput uništavamo sendviče i zalihe vode, fotkamo, punimo vrećicu sa začinskim biljem…
Ubrzo stižemo do planinarske kućice Trišnjica (620m) ljuljamo se na klupi, umivamo u potoku, upisujemo u knjigu ali ne udaramo žig jer ga nema! 🙁 U otvorenom dijelu tj u prihvatilištu je sve manje više pod kontrolom, osim nešto smeća koje nesavjesni planinari ili izletnici ipak ostavljaju za sobom.
Na povratku susrećemo malenu zmiju (tako kaže Ivona) iako meni izgleda kao sljepić, nemilice je teroriziramo sa našim Pentax-ima i puštamo u slobodu to jest da nastavi svojim putem. Uspinjemo se prema Jankovcu sve do mjesta gdje markacije nestaju u gustom raslinju. Prošle zime smo upravo na toj lokaciji izgubili 20-tak minuta u traženju markacija, ovoga puta po sjećanju vrlo brzo pronalazim ključno stablo i golim rukama, poput golijata, lomim okolne grane kako bi oznaka bila malo uočljivija. Veliki problem na ovom dijelu pričinjavaju mlada stabla, kojih ima poveliki broj u pojasu od 10-20 metara. Taj dio je slabo prohodan i u potpunosti zaklanja vidik na stazu i markacije. Staza je također nevidljiva jer se slabo koristi… 🙁 Jasno je kao dan da taj dio treba malo očistiti ili barem markirati. Bilo bi dobro imati u ruksaku žutu PVC traku i malo vremena za postavljanje pomoćnih markacija, no što je tu je…
Povratak teče glatko unatoč sitnim poteškoćama, kojima su najviše kumovali prepuni stomaci i predugo sjedenje na ljuljački (PK Trišnjica) pa se može čuti negodovanje tipa “glupa priroda” i “mrzim planine”. 😉 Na povratku ponovno prolazimo kroz nepregledna polja Medvjeđeg luka i na jednoj lokaciji u vrlo teškim svjetlosnim uvjetima, uspijevam snimiti par atraktivnih fotografija Šapica, dok veselo hitaju put PD Jankovac i automobila.
Miša Nicinger