Liska – Vincelovo u Iloku
23.01.2016.
Planinarenje na Lisku – najviši vrh vukovarske županije te posjet Iloku i Iločkim podrumima. Eto, tako se slavi Vincekovo.
Krećemo iz Osijeka u 07:00. Vrijeme je hladno (čitaj: smrzavamo se), ali zubato sunce najavljuje koji stupanj zatopljenja. Vozimo se kroz Vukovar gdje kupimo nekoliko planinara iz PD Ravnica koji su nam bili vodiči po Fruškoj gori. Zastajemo u Iloku jer se moramo najaviti policiji da idemo na vrh Lisku. Za one koji ne znaju, ako idete na Lisku, morate prijaviti odlazak policiji u Iloku jer je to granica između Hrvatske i Srbije. Stižemo na Principovac – poznato odmorište kod Iloka. Svi izlazimo iz autobusa te, dok ja preobuvam planinarske cipele, čujem poznati glas iza mene. Evo planinara iz Srbije (Maja, Nenad, Milorad, Goran i Violeta) sa kojima sam planinario na međunarodni dan planina i koje sam vodio do Ružica grada.
Idemo na kavicu u Principovac, ali tolika je gužva, a konobarice ne stižu sve na vrijeme, da je umjesto pola sata, pauza potrajala 45 minuta. Nakon brzinske kavice i još brzinskijeg toaleta, idemo autobusom do vinograda odakle krećemo na hodanje do Liske. Vodič nam je Robert iz PD Ravnica – Vukovar. Hodamo po zamrznutom terenu na kojem još uvijek ima nešto snijega, prvo kroz vinograde, a kasnije kroz šumu. Gledam u snijeg i vidim samo tragove divljači, nema ljudskih stopa. Znači, već dugo ljudska noga nije išla ovim područjem. Slijedi blaga uzbrdica kroz pročišćenu šumu, a nakon toga malo stajemo da sačekamo zaostale planianre. Cijelo vrijeme pratimo markacije koje su dosta dobro označene. Nešto prije vrha pozdravljamo naše čuvare granice – policiju, koja zna da dolazimo ovamo jer smo se prethodno najavili. Čak nam dopuštaju zajedničko fotografiranje – momci, svaka čast! I eto nas uskoro na vrhu Liska (297m). Iako nije visinski na razini Velebita ili Papuka, ipak je ovo najviši vrh Vukovarske županije. Sama najviša točka se nalazi desetak metara dalje u polju, ali prolaz nije dopušten jer je to granica Hrvatske i Srbije. Na drvetu na rubu šume, nalazi se oznaka sa pečatom. Slijedi masovno fotkanje i udaranje pečata u planinarski dnevnik. Dok smo se svi izredali, prođe pola sata. Idemo natrag do autobusa. Ovo planinarenje stvarno može proći i planinar početnik. Sat vremena do vrha i sat vremena natrag.
Autobusom idemo u grad Ilok. Pošto imamo zakazan termin za posjet crkvi u 13 sati (a sad je oko 12 sati), dotle idemo na odmor u Iločke podrume. Vrijeme kratimo hvaleći se raznim planinarskim dostignućima. U crkvi Ivana Kapistrana prvo nas pozdravlja časna sestra, a zatim velečasni pripovijeda o crkvi i Iloku. Crkva je prvo bila posvećena Svetoj Mariji, ali kasnije je posvećena Svetom Ivanu Kapistranu. Sveti Ivan je došao iz gradića Capestrana (Italija – preko puta Splita) te mu odatle potječe ime. Živio je u 15-tom stolječu. Bio je propovjednik, a kasnije je uspješno vodio obranu Beograda protiv Osmanlija. Umro je i sahranjen u Iloku. Poslije njegove smrti zabilježeno je oko 180 čudesnih ozdravljenja.
Nakon lijepog govora o crkvi i Svetom Ivanu, obilazimo malu kapelicu u sklopu crkve, u kojoj je on navodno umro.
Završavamo sa posjetom crkvi te krećemo u posjet čuvenim Iločkim podrumima. Ulaznica za podrume stoji 30 kn u što je uključeno obilazak podruma sa vodičem, čaša poznatog iločkog traminca te lepinja. Damir, naš vodič, govori nam o tradiciji uzgoja vinove loze od vremena rimljana, pa sve do danas. Zanimljivo je da se vinova loza uzgajala čak i za vrijeme turske okupacije. Poznata sorta traminac, došla je nakon oslobođenja od turaka. Zanimljiva je i činjenica da su za vrijeme Domovinskog rata sačuvane stotine boca vrhunskog vina koje bi inače bile popijene. (Kako? Preporučam posjet Iločkim podrumima).
Odlazimo u posjet dvorcu Odescalchi gdje se nalazi Muzej grada Iloka (fotkanje zabranjeno pa nema slika). Kustosica muzeja govori nam o povijesti Iloka od vremena mamuta pa sve do današnjih dana. Još uvijek se povremeno nađu neki novi povijesni nalazi. Muzej ima 5 izložbenih cjelina, svaka cjelina o određenom vremenskom periodu. Mene nekako najviše fascinira vrijeme srednjeg vijeka, posebno iločka utvrda i Šarengrad.
Za kraj našeg druženja, odlazimo u restoran ugodnog ambijenta “Vila Iva” i utvrđujemo današnje dojmove.
Natrag do Osijeka treba nam nešto više od sat vremena vožnje.
Ovo mi je prvo ovogodišnje planinarenje, prvi posjet Fruškoj gori, prvi odlazak na Lisku, prvi obilazak Iločkih podruma i prvo Vincekovo u Iloku. Puno je ovdje “prvih”. Nadam se da ću barem nešto od toga i ponoviti.
Vinski pozdrav iz Iloka!
Valentin Žagar
