Crni vrh – Velebit
11.03.2009.
Ustajemo ranom zorom (nešto iza 08:00h) i krećemo iz Filip Jakova put nacionalnog parka Paklenica. Usput u Zadru pokupimo naše nove, novcijate planinarske iskaznice (ta-raa…) i zastajemo na prijelazu preko slane vode na mjestašcu koje se naziva “stari-novi Maslenički most” i fotkamo sve živo i neživo i dakako novi most na Maslenici, poznatiji kao “Most Bure Radića”. 🙂
Na ulazu u Nacionalni park Paklenica dočekuje nas ljubazni rendžer i propušta bez plaćanja kaucije za upad, koja iznosi 20kn po planinaru – hvala, hvala… 😉 Posjetitelji parka, bez planinarske iskaznice, plaćaju nešto više… Umjesto čitanja silnih panoa na kojima se nalaze: pozdravi, obavijesti, upozorenja, informacije, povijest, mala škola i svašta nešto (sve od reda ih fotografiram za kasnije proučavanje) promptno krećemo na uspon, iako bih ja rekao ‘osvajanje’ ali me svi ispravljaju i govore da se planina ne može osvojiti već samo pohoditi… 🙂
U podnožju velikog kanjona Paklenice je sve lijepo i krasno, onako turistički, ušminkano i popločano, na sve strane nalaze se informativni panoi, klupe i kante za otpatke, na nekoliko mjesta voda za piće i tako to. Nismo se još niti snašli kad smo ugledali prave, pravcate planinske divokoze i to preko nekoliko komada. Vrijeme je tmurno i oblačno ali lijepo.
S obzirom da idemo kontinuirano prema gore, od odjeće imamo samo lagane prozirne majice, dakako jakne, kape i rukavice su u i na ruksaku. Ivona nosi sendviče, suho voće i par kilograma naranči za stari bračni par koji živi na 500-tinjak metara nadmorske visine (15-tak minuta iznad planinarskog doma Paklenica), a ja nosim vodu, korisne sitnice poput: prve pomoći, baterijske lampe, kompasa, hepo kocki, zviždaljke, zastave i netbook računala s mobilnim Internetom. 😉
Dok hitamo puževom brzinom prema vrhu, u stopu nas prate takoreći nevidljive planinarske markacije, koje na ovom dijelu kanjona tj. staze nisu pretjerano potrebne, ipak bilo bi lijepo vidjeti ih u punome sjaju, poput recimo onih na Papuku ili Novljanskom gorju, he, he. 
S lakoćom stižemo do PD Paklenica gdje uništavamo polovicu zaliha hrane i sladimo se hladnom i izvsnom velebitskom vodom, a zatim krećemo u selo Ramići kod jedinih mještana bake Marije i djeda Josipa Ramić. Pokraj ‘H’ tj. heliodroma primamo T-mobile signal i odgovaramo na prve telefonske pozive, a zatim uspostavljamo podatkovnu vezu sa ostatkom svijeta uz pomoć računala Acer Aspire One i T-mobile Broadband usluge. Napomena: Komunikacija ide dobro ali samo na mikro lokacijama, što znači da je dovoljno pomaknuti se samo nekoliko centimetara i signal jednostavno u potpunosti nestaje. Za ponovnu uspostavu veze, dovoljan je minimalni i vrlo nježni pomak ruke ili ramena. Naime, radijski signal na GSM frekvencijama (900-1800MHz) putuje kroz prostor isključivo pravocrtno (optička vidljivost) ili se reflektira jednom ili više puta od nekog čvrstog objekta (stijena, građevina, metalne konstrukcije) a nevidljive sjene u kojima nema signala nazivaju se ‘mrtve zone’. I najmanji pomak stoga utječe na vašu mikrolokaciju, što za posljedicu ima nikakav ili vrlo dobar signal. 🙂
Oko planinarskog doma, raste brojnost i kvaliteta planinarskih markacija, a osim bijelo-crvenih oznaka na stijenama, počinjemo zamjećivati i prve takve simbole na drveću. U prolazu (kuća sa kućnim brojem ‘Starigrad 194.’) nailazimo na poljski “WC” kome bi bolje pristajala oznaka “C” jer vode nema niti u tragovima. Toalet osim što se nalazi na 500-tinak metara nadmorske visine, ima i zanimljivo arhitektonsko rješenje koje izgleda poput natkrivenog mostića što spaja dvije strane manjeg kanjona. U sredini drvene konstrukcije je otvor za ‘zna se’ a gore i sa strane postavljena su maskirna šatorska krila za zaštitu od pogleda. Ako Ivona ubaci sliku u foto galeriju biti će Vam sve jasnije. 😉
Nastavljamo pokraj broja 196. i napokon dolazimo na 198. gdje nas pozdravljaju srdačni domaćini Josip i Marija, pas Žućo, kokoši i dva tovara. Odradimo kurtoazni dio, fotkamo, ostavimo naranče, zahvalimo se na ponuđenoj rakiji sa “hvala ne pijem”, podragamo magarce i zaputimo se nazad do doma, jer nas čeka još dvije urice uspona na Crni vrh (1110m). Penjemo se nekoliko stotina metara i nabasamo na križanje: “Crni vrh via Klimenta” ili “Crni vrh via Mala močila”. Biramo via Klimenta, a Mala močila (860m) ostavljamo za spust. Penjemo se, penjemo se, penjemo se, penjemo se, penjemo se (penjemo se za po….) pa se još penjemo, penjanju kao da nema kraja, a u k… i penjanje… Oko nas bujna vegetacija, drveće i trava kao da smo u nekakvoj stepskoj savani, a ne na nekih 800m (odokativna procjena).
Posebice je interesanto to da se mjesta sa bujnom travom i gole stijene izmjenjuju u pravilnim razmacima i bez laganog prijelaza. Trave ima u izobilju, a onda je odjednom više nema niti u tragovima – pretpostavljam da je to zbog sunca i sjena 😉 kojega na našem pohodu skoro uopće nije bilo 🙁 Ali je zato temperatura u nama bila poprilično visoka. Snijeg se pojavio, mjestimice ga ima i do 10cm, a nama je sve toplije i toplije, reklo bi se da gorimo (sagorijevamo sendviče i voće), tako da cijeli uspon prolazimo samo u majicama kupajući se u znoju lica svojih. 😉
Markacije su očajno loše (veliki minus) ali se zato stazica široka od 30-50cm dobro vidi pa nije problem orijentirati se u vremenu i prostoru. Na mjestu gdje leži 20-tak cm staroga snijega utiskujemo poznate tragove Šapica i isplaženih jezika i olovom okovanim nogama nastavljamo dalje i još više…
A tada ta-raaa njegovo veličanstvo Crni vrh na kome ponosito stoji nekakav golem željezni stup sa nadzornim kamerama i trubo modernom kućicom (interfon, solarne ćelije na krovu, antene, sajle, i razna druga tehnološka čuda). Poznati crveni ormarić od debeloga lima je malih dimenzija i u sebi ne sadrži niti upisnu knjigu, niti žig, a bogomi niti ime vrha kao niti nadmorsku visinu. Unutra je potrgano jastuče Made in China i polomljene olovke…
Srećom Ivona ima žig sa ove lokacije od prije 8 godina tako da smo fotkali njezinu staru planinsku knjižicu, dakako fotkali smo okoliš, pogled na more, otoke, stari-novi i novi maslenički most i crne vrhove Velebita okovane snijegom i oblacima. Poslije nekoliko automatski okinutih autoportreta i uništavanja preostalih količina hrane ohladili smo se i počeli smrzavati. 😉 Temperatura okolice je zacijelo ostala ista ali smo se mi naglo ohladili pa smo iskopali debele zimske jakne, kape, rukavice i krenuli na višesatni spust.
Jedno kraće vrijeme vraćamo se istom stazom, a onda se odvajamo na Mala močila i jurimo dolje s obzirom da planina naglo počinje pokazivati zube i svoje pravo lice. Putem nas prvo prati snijeg a zatim i obilna kiša, grmljavina, tamni oblaci i hladni (brrr) vjetar.
Sve prizore uredno fotkam i memoriram; hladnoću, umor, tihu jezu u sivoj moždanoj kori – nek’ se nađe… Pogled na kanjon, more, naprijed i nazad, lijevo i desno, upravo je fantastičan, a onda je sve to prekrila tama pa smo ‘nagarili’ kamenim serpentinama kojima kao da nema kraja a bogami niti početka 🙂 Usput smo svratili u par napuštenih kamenih kuća u mjestu Škiljići i da nije bilo tako kišno svratili bi i u Jurline udaljene samo 10′ hoda. Spuštamo se beskonačno dugo i eto nas na nabujalom potoku na kome srećom ima kamenja za prijelaz i preostaje nam još nekoliko desetina minuta do izlaza ili ulaza u veliki kanjon.
I to bi bilo to – dragi and mili naši. Nama je ovo bila najdulja avantura koja je trajala ni manje ni više nego 480′ to jest punih 8 sati i naravno Šapice su postavile novi visinski rekord 1.110m – hip, hip, hura!
Vidimo se…
Miša Nicinger